Zloupotreba slobode je najgora vrsta ropstva. Spaljivanje izraelske zastave za njih je antisemitizam, a spaljivanje Kur'ana za njih nije islamofobija, već "sloboda mišljenja".
Svi zločini "slobode mišljenja"
Jednoumlje je bezumlje. U ime "slobode mišljenja" su spaljivani primjerci Kur'ana, a sada od te iste "slobode mišljenja" na Zapadu nema ni traga, ni glasa. Zapadom ne vlada "sloboda mišljenja", Zapadom vlada jednoumlje. Zapad samo maskira svoju ksenofobiju i svoju islamofobiju izgovorom zvanim "sloboda mišljenja", ali kad god se desi kakva kriza u svijetu, Zapad na nju ne odgovara "slobodom mišljenja", već jednoumljem.
Zapad u ime "slobode mišljenja" spaljuje knjige, a Izrael u ime "slobode mišljenja" spaljuje žive ljude.
Najgori je neprijatelj mišljenja onaj koji zloupotrebljava slobodu mišljenja.
Zloupotreba slobode je najgora vrsta ropstva. Spaljivanje izraelske zastave za njih je antisemitizam, a spaljivanje Kur'ana za njih nije islamofobija, već "sloboda mišljenja".
Ako je "sloboda mišljenja", oboje je "sloboda mišljenja", a ako nije "sloboda mišljenja", nijedno nije "sloboda mišljenja".
Dvojni standardi Zapada su očit dokaz nemorala Zapada. Nemoralni politički sistemi su osuđeni na nestanak, jer sami potkopavaju vlastiti opstanak.
Dosta više Zapadnog aparthejda u svijetu, a posebno u Izraelu, Palestini i Bosni!
Svi zagovornici aparthejda završit će na smetlištu historije.
Ništavni su i zagovornici aparthejda i njihova "argumentacija" kojom bi da opravdaju aparthejd.
Jedan čovjek, jedan glas - sve drugo je aparthejd!
Smrt aparthejdu, sloboda narodu!
Preuzeto sa: https://politicki.ba/
Svi zločini "slobode mišljenja"
Piše: Mensur Pavica
Jednoumlje je bezumlje. U ime "slobode mišljenja" su spaljivani primjerci Kur'ana, a sada od te iste "slobode mišljenja" na Zapadu nema ni traga, ni glasa. Zapadom ne vlada "sloboda mišljenja", Zapadom vlada jednoumlje. Zapad samo maskira svoju ksenofobiju i svoju islamofobiju izgovorom zvanim "sloboda mišljenja", ali kad god se desi kakva kriza u svijetu, Zapad na nju ne odgovara "slobodom mišljenja", već jednoumljem.
Zapad u ime "slobode mišljenja" spaljuje knjige, a Izrael u ime "slobode mišljenja" spaljuje žive ljude.
Najgori je neprijatelj mišljenja onaj koji zloupotrebljava slobodu mišljenja.
Zloupotreba slobode je najgora vrsta ropstva. Spaljivanje izraelske zastave za njih je antisemitizam, a spaljivanje Kur'ana za njih nije islamofobija, već "sloboda mišljenja".
Ako je "sloboda mišljenja", oboje je "sloboda mišljenja", a ako nije "sloboda mišljenja", nijedno nije "sloboda mišljenja".
Dvojni standardi Zapada su očit dokaz nemorala Zapada. Nemoralni politički sistemi su osuđeni na nestanak, jer sami potkopavaju vlastiti opstanak.
Dosta više Zapadnog aparthejda u svijetu, a posebno u Izraelu, Palestini i Bosni!
Svi zagovornici aparthejda završit će na smetlištu historije.
Ništavni su i zagovornici aparthejda i njihova "argumentacija" kojom bi da opravdaju aparthejd.
Jedan čovjek, jedan glas - sve drugo je aparthejd!
Smrt aparthejdu, sloboda narodu!
Na ahiret preselio Ejub Hadžić
Dana 26. 10. 2023. godine u 98. godini života na ahiret je preselio Ejub Hadžić, član prve generacije
pripadnika Mladih muslimana.
Ejub Hadžić rođen je 5. decembra 1925. godine u selu Gora kod Visokog.
Osnovnu školu i mekteb pohađao je u selu Obre kod Kaknja. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u
osmogodišnjoj Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu koju je završio 1944. godine. Po završetku gimnazije
upisao je studij na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi (VIŠT) u Sarajevu. Nakon 1945. godine
kada je VIŠT ukinut, morao se preorijenitisati na drugi studij. Odabrao je studij agronomije koji u
Zagrebu upisao 1945. godine. Smještaj je pronašao u domu muslimanskog dobrotvornog društva
„Narodna Uzdanica“. Ispite je polagao redovno, a 24. maja 1949. godine uhapšen je i prebačen u
Sarajevo na suđenje kao pripadnik organizacije „Mladi muslimani“. Osuđen je na sedam godina zatvora
sa prinudnim radom, konfiskaciju imovine i oduzimanje građanskih prava na dvije godine. Optužen je
zbog pisanja vjerskih članaka za list „Mudžahid“ koji su izdavali „Mladi muslimani“. Članak koji je
Ejub napisao nosio je naslov „Zašto je alkohol zabranjen u islamu“. Kaznu je izdržavao u Stocu, Zenici
i Foči te u logorima rudnika Zenica i Kakanj.
Po izlasku iz zatvora 1956. godine nastavio je započeti studij i diplomira u maju 1957. godine.
Godine 1959. Ejub se oženio Munirom, rođenom Đođić iz Prnjavora sa kojom je dobio dva sina.
Prvo zaposlenje dobio je iste 1959. godine na Poljoprivrednom dobru „Vučijak“ u Prnjavoru. Zatim je
u periodu od 1961. do 1967. godine radio na brojnim projektima u Krajini od Bihaća, Cazina i Velike
Kladuše gdje se dokazao kao vrsni stručnjak. Tokom 1967. godine odobrava mu se odlazak u Maroko,
u svojstvu eksperta za primjenjenu nauku u praksi gdje je ostao raditi do 1972. godine, kada kao ekspert
FAO-a prelazi u Alžir gdje će ostati na radu narednih pet godina. Po novom konkursu FAO-a Ejub
dobija dužnost eksperta u tek osnovanom naučnom institutu u Sebhi u Libiji gdje je radio na ispitivanju
mogućnosti razvoja poljoprivrede u Sahari sve do 1983. godine. Ejub je po završetku rada u Libiji
imenovan od strane UN za direktora misije razvoja poljoprivrede u Mozambiku. Tokom odmora u
Sarajevu, dok je čekao da se riješe administrativne formalnosti prilikom preuzimanja nove misije, 21.
aprila 1983. godine Ejub je uhapšen. Osumnjičen je da je bio blizak Aliji Izetbegoviću i muslimanskim
intelektualcima uhapšenim i suđenim u Sarajevskom procesu. Tada je Ejubu oduzet pasoš, te nakon
brojnih informativnih razgovora u SUP-u umjesto direktora misije UN-a u Mozambiku ostaje bez posla.
Nije optužen ali nije ni amnestiran. Posao nije mogao dobiti sljedeće četiri godine, pa odlazi u
prijevremenu penziju. Pasoš mu je vraćen tek 1987. godine.
Početkom višestranačja u BiH Ejub Hadžić se uključuje u organizovanje stranke SDA u svojoj općini
Ilidža, gdje na Skupštini SDA Ilidža biva izabran za predsjednika SDA Ilidža. Početak agresije na BiH
zatiče ga u Hrasnici, gdje ostaje do 1992. godine kada iz zdravstvenih razloga uspjeva sa suprugom preći
u Francusku. Borbu na širenju istine o dešavanjima u BiH nastavio je u Francuskoj i drugim zemljama
Evrope služeći se dostupnim medijima. Također je pomagao i muhadžirima koji su dolazili u Francusku,
a teško se snalazili uglavnom zbog nepoznavanja jezika, istim onim trudom kako su to radili Mladi
muslimani tokom Drugog svjetskog rata u Sarajevu.
Objavio je brojne radove za domaće i strane naučne časopise o pitanjima iz oblasti agronomije.
Bio je aktivan član Islamske zajednice, a sa suprugom je vakif džamija u Zagrebu i Hrasnici.
Inna Lillahi wa inna ilayhi raji'un!