Znaš li prijatelju kako miriše Sarajevo?
Miriše Sarajevo poput prelijepe stidljive djevojke.
Poput stare hanume sa Vratnika.
Miriše šamijom moje nane.
Miriše somunom ramazanskim.
Miriše Tabijom i barutomtopa tabijskog.
Miriše Miljackom, Bembašom, ćuprijama.
Miriše bolan prijatelju, osjeti i ti malo.
Miriše džamijom i minaretom, miriše crkvom,
Sinagogom i sahat-kulom starom.
Miriše Saračimai Kovačima, Sedrenikom i Bistrikom.
Miriše prijatelju, stani malo pa miruhni.
Miriše vodom sa Sebilja i drugih česmi.
Miriše ćevapima, burekom, sirnicom, krompirušom.
Miriše kahvom prženom, osjetiš li ?
Miriše bakrom i kalajom, miriše kaldrmom.
Miriše ljudima stranim i domaćim, poznatim i nepoznatim.
Miriše prijatelju Sarajevo i krvlju i suzom,
Suzom majke koja je sina dala
Da bi ti danas mogao mirisati Sarajevo.
Zato stani pa duboko udahni,
Osjetit ćeš još više nego što ti rekoh,
Jer još više i ljepše miriše Sarajevo
Prijatelju moj.
Ramazan
Autor: Hasan Eminović
Tamo gdje riječi prestaju,
u beskrajnim valovima tišine
prstima dodirujem Istinu.
Ćutim porive satkane u bilo.
Davno skliznula suza
ledi pokajanjem boru na licu.
tak pred najbližom zvijezdom topi se grijeh.
Bože, duša mi ne treba zemlju,
nit odoru njenu.
noć utekla; rijeka otekla!
Kuda ?
Tamo gdje nema ništa sem Istine!
U pokornost Tebi.