Poređenje sa Mladim Muslimanima
Ljudi su skloni upoređivanju sebe sa drugim. To je jedna od najnužnijih i najopasnijih pojava po njihovo biće. Nužna je kao uslov da odredimo svoje ili nečije mjesto u odnosu na druge. Opasna je, jer po određivanju tog mjesta može rezultirati nezahvalnošću prema Gospodaru, ... ili pak, ohološću.
Upoređivanje često prerasta u takmičenje. Takmičenje je korisno jer povećava naše mogućnosti. Ali ... povećanje naših mogućnosti približava nas opasnoj granici oholosti.
Ako bi jedan atletičar trčao po određenoj stazi nemajući apsolutno nikakvog uvida o rezultatima drugih koji trče istu dionicu, on ne bi imao sa kim da poredi svoj rezultat. I koliko god bi skraćivao vrijeme pretrčavanja staze, on ne bi još uvijek mogao odgovoriti da li je njegovo vrijeme dobro ili loše u odnosu na druge. A to je ono što ga najviše zanima.
Dakle, potrebno mu je poređenje. A pošto smo naveli da poređenje često preraste u takmičenje, kroz primjer atletičara lahko ćemo zaključiti da će on bolje trčati ako bude takmičenje na stazi. Znači da oni sa kojima se poredi i takmiči poboljšavaju njegove sposobnosti jer će sada sa većim trudom trčati.
Nakon ovoga slijedi težnja. Ta se pojava kod ljudi javlja kada požele da imaju nešto što posjeduju i drugi. U primjeru trkača to bi se ispoljilo kroz želju da ima opremu, mišiće, treninge, brzinu i kondiciju poput onog koji ga je pobjedio na stazi. Naš sportaš bi to želio, ali nije poželio da pobjednik staze ostane bez svega toga. To je težnja. Ako je pasivna ostaje u srcu u obliku željenog uzdaha. Ako je aktivna pretvara se u trud i rad, te postaje vrstom motiva.
No, mi moramo razmotriti i mogućnost da je naš atletičar umjesto ove težnje poželio da pobjednik staze izgubi zdravlje, povrijedi se ili doživi bilo šta zbog čega će izgubiti one sposobnosti koje su ga učinile pobjednikom. U tom slučaju bi za našeg sportistu kazali da je ispoljio zavist. Kao u onoj narodnoj, "Nije bitno da ja dobijem kravu, nego da komšiji crkne krava".
U slučaju da je naš trkač pobijedio on bi postupio dobro ako bi svoju pobjedu vrjednovao kao obavezu zahvaljivanja Allahu. Ali ako bi to propustio i osjetio se velikim on bi time pokazao oholost.
Tako zaključujemo sljedeće:
- Ljudi se ne mogu otrgnuti poređenju sa drugima.
- Ljudi pronalaze polja u kojima će se takmičiti sa drugima.
- Poređenjem i takmičenjem uočavaju svoje vrijednosti i vrijednosti drugih.
- Uočavanje tih vrijednosti se uobličava u težnju ili zavist.
- Povećanje vlastitih vrijednosti dovodi do zahvalnosti Rabbu ili do oholosti.
Ljudi se dakle porede u svemu, pa i u vjeri. Vjera nas poziva na poređenje sa najboljim u smislu njihovog slijeđenja. Vjera nas poziva i da se takmičimo jedni sa drugima u smislu činjenja dobra. Vjera nam dopušta da se poredimo sa boljim od sebe u znanju i imetku u smislu težnje kako bi na njihovom mjestu i mi činili dobročinstva. Vjera nam brani da se poredimo sa takvim ako ćemo nakon poređenja postati očajni. Vjera nam savjetuje da se poredimo sa siromašnijim i bolesnijim od nas. To stoga, da bi više cijenili ono što je nama Allah dao.
Način kako se mi danas poredimo nije baš u ovim navedenim okvirima. Zadah nakaradnog poređenja je svugdje prisutan. Zbog njega su muslimani deficitarni sa međusobnim poštovanjem, nisu organizovani, niti pravilno upućeni jedni na druge. Ja ću iz obilja ove teme izdvojiti jednu crticu. Želim navesti da je krajnje opasno nakaradno se porediti sa onim koji su zbog ispoljavanja vjere bili na velikom iskušenju. To ću pokušati učiniti preko primjera pripadnika mladomuslimanskog pokreta.
Odabrao sam baš taj primjer iz razloga što lično ne poznajem druge koji su zbog vjere bili proganjani na ovim prostorima, te što sam kod mnogih muslimana vidio da se u poređenju sa tim ljudima osjećaju kao apsolutni pobjednici bez i ono malo nužnog respekta prema progonjenim.
Zašto je tako? Zato što pogrešno poređenje izbacuje slijedeća pitanja:
Da li su oni proganjani zbog vjere? Ako jesu, kako je moguće da neki od njih nisu imali pokrivene žene, uz prisustvo i drugih propusta?
Zašto sada kada se vjera može slobodno ispovjedati nisu disciplinovaniji u sveobuhvatnom sprovođenju propisa?
Putovanje na hadž 1999.
Tekst objavljen u Glasu MM broj 5 od 10.jula 1999.
1. Zavičaj srca
Vraćamo se u Sarajevo, a misli su i dalje vezane za Bejtullah…. Pred sobom vidim prizore mnoštva koje tavafi. I velikog leptira koji se nepomično zalijepio za crni prekrivač Ka’be. Srcu je odmah lakše, jer se na trenutak vratilo u svoj zavičaj. U mjesto daleko od svijeta ovoga, koji svojim virovima iscrpljuje. Mjesto i prostor koje je Allah učinio svetim. Sjećam se boravka na hadžu-odlaska Allahu dž.š. u goste. A sve više mi se čini da je to bio samo jedan lijepi san…
I pripremite konja za boj...
1. dio
1967.
Zrake junskog sunca nad bliskim istokom više žare sporoćom nego vrelinom. Arapsko plemstvo zavaljeno preko lubenica, bez volje da se počeše po dalekom predjelu oznojenih leđa takmiči se u sporoći sa odsjajem sunčevih zraka. Egipat, Sirija i Jordan zanosili su se nadarenošću plemića, bereketom lubenica i brojnošću nacije, dok je Izrael u potpunosti svoju manje brojnu populaciju pripremao za rat. Egipatski oficiri birani isključivo iz plemićkog soja rasporedili su svoju nepismenu armiju (1967. god. Egipat je imao 75% nepismenih) prema Izraelu čiji su ljudski i tehnički potencijali bili manji. I dok su arapski komandni trutovi brbljali nagađajući šta se dešava, njihova neobučena armija je ginula pored najsavremenijeg naoružanja nabavljenog iz SSSR-a i Čehoslovačke. Egipat, Jordan i Sirija slomljeni su za šest dana.