Aktuelno

Promocija knjige "Posljednji boj…

Ovo je knjiga koja govori o stanju u BiH danas. Ali, u njoj je obrađen i o izraelski genocid u Gazi koji i dalje traje. Jer, borba palestinskog naroda ne smije biti samo palestinska stvar. Ovo je i n... Read more

19-11-2024 Hits:138 Vijesti iz BiH Sanadin

Muderris o generalu Muslimoviću

Reakcija Nezima Halilovića Muderrisa na izjave Elmedina Konakovića: „Predsjednik Naroda i pravde odavno je prešao rijeku. Propaganda o tome kako generali Armije Republike Bosne i Hercegovine ne ... Read more

03-11-2024 Hits:109 Iz drugog ćoška Administrator

In Memoriam: Mevlida Serdarević (1942-2…

Nakon teške bolesti u jutarnjim satima 30.10.2024. godine u 82 godini života u Sarajevu preminula je Mevlida Serdarević, višedecenijska aktivistica u oblasti očuvanja, zaštite i promocije kultur... Read more

30-10-2024 Hits:289 Vijesti iz BiH Sanadin

Od korupcionističke do terorističke st…

Piše: AJDIN HUSEINSPAHIĆSvaki vid nasilja, terora, zla i zločina mi, Bošnjaci, oštro osuđujemo. Napad na našu policiju napad je na državu i tu nema dilema. Bošnjacima je barem jasno šta je ... Read more

29-10-2024 Hits:323 Iz drugog ćoška Sanadin

Udruženje

Novinarski terorizam protiv Mladih musli…

Ponovo je Senad Avdić, staro udbaško piskaralo, napisao tekst koji se tiče Mladih muslimana i objavio ga na portalu „Slobodna Bosna“. Kroz optužbe i materijale UDBE iz 50-tih godina prošlog s... Read more

08-11-2024 Hits:256 Administrator Zvanični stavovi

Promovirana knjiga „HEROJI BOSNE“ u …

Udruženje „Mladi muslimani“ u četvrtak, 31. oktobra, organiziralo je promociju knjige Anesa Džunuzovića „HEROJI BOSNE – Ratne priče“. Knjiga Heroji Bosne – ratne priče je knjiga o su... Read more

03-11-2024 Hits:93 Administrator Kulturno edukativni rad

Promocija knjige Anesa Džunuzovića …

Udruženje Mladi muslimani organizuje promociju knjige Anesa Džunuzovića u četvrtak 31. oktobra 2024. godine u 18 sati u sali Općinskog vijeća Novi Grad.O knjizi će poreda autora govoriti dr. Ja... Read more

28-10-2024 Hits:323 Sanadin Ostale aktivnosti

Udruženje "Mladi muslimani" n…

"Nakon što je u pomahnitalom cionističkom zanosu, genocidom i urbicidom devastirao okupiranu državu Palestinu i njen narod Palestince, velikoizraelski okupator se uz otvorenu pomoć svojih zapadnih... Read more

05-10-2024 Hits:558 Administrator Zvanični stavovi

Spasimo Mehin vid

Pozivamo vas da pomognemo Mehi Deliji, aktivnom članu našeg udruženja i predsjedniku osnovnog odbora Jablanica. U nastavku tekst preuzet od pomozi.ba: Apel sa brojem 17007 pokrećemo za Mehu ko... Read more

01-10-2024 Hits:727 Administrator Ostale aktivnosti

Vrijeme je da se zaustavi krađa palestinske zemlje

Palestina: Izrael koristi holokaust kako bi prikrio svoje zločine


Međunarodna zajednica i njene slabe osude neće pomoći Palestincima dok se Izrael širi; vrijeme je za novu strategiju.

Američki državni sekretar Mike Pompeo kazao da je pripajanje Zapadne obale u konačnici “izraelska odluka” i da će SAD privatno podijeliti svoj stav po ovom pitanju s Izraelom. Njegove opaske uslijedile su samo dva dana nakon što je dogovorena nova izraelska vlada jedinstva u okviru sporazuma između aktuelnog izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i njegovog političkog rivala i čelnika Plavo-bijelog saveza, Bennyja Gantza. U sklopu ovog sporazuma, Netanyahu će služiti kao premijer narednih 18 mjeseci, nakon čega će, navodno, Gantz preuzeti tu poziciju. Ovaj sporazum će mu, također, omogućiti da donese zakone da pripoji velike dijelove Zapadne obale od 1. jula.

Pripajanje palestinske zemlje okupirane 1967. godine ilegalno je po međuna-rodnom zakonu, a ipak realnost je da je okupacija Zapadne obale de facto pripajanje. Izraelski režim sada traži načine da proširi svoj suverenitet kroz de iure pripajanje, koje bi stavilo veći dio Zapadne obale pod izraelski zakon, ostavivši samo nekoliko malih predjela gusto naseljenih palestinskih bantustana. Mnogi liberalni cionisti su vidjeli Gantzovu Plavo-bijelu koaliciju kao održivu alternativu korumpiranoj Netanyahuovoj vladavini, dok su se mnoge strane diplomate nadale da će on biti “partner za mir”. Ovo je tako, uprkos činjenici da je Gantz jasno dao do znanja da će raditi na pripajanju tokom svoje izborne kampanje.

Etničko čišćenje traje od 1948. godine

U odgovoru na izraženi stav vlade jedinstva za pripajanje i Pompeov komentar, nekoliko država članica Evropske unije upozorilo je i “strogo savjetovalo” protiv izraelskog pripajanja palestinske zemlje na Zapadnoj obali. U međuvremenu, i Jordan je u više navrata izjavio da “odbija” korake ka pripajanju. Ove najnovije osude prate sličan obrazac slabih izjava, koje se izdaju svaki put kada izraelski režim prekrši međunarodni zakon, bez prijetnje o posljedicama. Činjenje ratnih zločina uvijek je izraelska odluka, a odgovor međunarodne zajednice uvijek je da ih ignorira. Činjenica da izraelski politički lideri duž političkog spektra žele pripajanje nije iznenađujuća. Širenje na palestinsku zemlju razlog je postojanja izraeskog režima od njegovog osnivanja. Izraelska gradnja naselja nikada nije prestala od 1948. godine, kada je počelo etničko čišćenje historijske Palestine. Takozvana ljevičarska izraelska vlada je bila na čelu poduhvata izgradnje naselja na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze nakon okupacije 1967. godine.

Palestinsko vođstvo je reagiralo na ove najnovije vijesti s još iste vatrene retorike i praznih prijetnji. Predsjednik Palestinske samouprave Mahmoud Abbas još jednom je zaprijetio da će “u potpunosti otkazati” sporazume s Izraelom i SAD-om ako Izrael nastavi s pripajanjem i upozorio je da Palestinci neće stajati “svezanih 31 ruku”. Budući da Palestinske samouprava uveliko ovisi o međunarodnoj donatorskoj zajednici i o izraelskoj vladi da bi opstala, male su šanse da će ikada biti u stanju predstavljati stvarni izazov pripajanju. Desetljeća diskusija o kapitulaciji prerušenih u “mirovne pregovore” ostavile su Palestince u ovoj historijski ranjivoj situaciji.

Uprkos hvalisanju predsjednika Palestinske samouprave, Palestinci su već “svezanih ruku” i zatvoreni u zatvoru na otvorenom, gdje i Abbas mora tražiti dozvolu od Izraelaca da izađe iz Ramallaha. Zatim, pandemija korona virusa stavila je Palestince u izolaciju, gdje žive u akutnom strahu od zaraze i nesposobni da ospore izraelsko preuzimanje njihove zemlje. Ovo, međutim, ne znači da se palestinski narod predao. Borba protiv izraelskog režima se nastavlja, kao i pokušaji da je se pozove na odgovornost i natjera da plati ekonomsku i pravnu cijenu ugnjetavanja, kroz pokret BDS (bojkot, povlačenje investicija i sankcije) i istragu Međunarodnog krivičnog suda o izraelskim ratnim zločinima.

Novo reprezentativno i legitimno vođstvo

Ovo je sve značajno, ali nije dovoljno. Sada je vrijeme da se iznova fokusiraju nastojanja i da se promijeni politička strategija. Palestinci moraju počistiti ispred svoje kuće i zahtijevati novo reprezentativno i legitimno vođstvo, koje se više ne klanja pred međunarodnom zajednicom koja omogućava izraelski ekspanzionizam. Iako su izbori važna demokratska praksa, na Zapadnoj obali i u Gazi oni bi samo služili da podrže trenutnu vlast. Potreban je potpuni remont trenutnog političkog sistema, koji se tokom protekla desetljeća fokusirao samo na to da Palestince drži potčinjenim i suzbijenim. Takav remont zahtijeva povratak revolucionarnom konsenzusu postignutom kroz pluralnost i pomirenje političkih grupa, geografskih fragmenata i kolektiva i mobilizaciju naroda oko političkog plana oslobđenja. Tek tada ćemo imati šansu da zaustavimo krađu palestinske zemlje.

_____________________

Piše: Yara Hawari

Dan Kudsa - Fahira Čengić

Pogledajte video:

10 GODINA ŽIVOTA KOMUNISTI SU MI UZELI BEZ RAZLOGA

“Moj otac je te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže”



Atif Delalić rođen je 1929. godine u selu Mjedenik, gatačka općina. Otac Uzeir bio je imam, svršenik tzv. Merhemića medrese. Mati mu je bila iz Bileće. Kako kaže, osnovnu školu završio je putujući po sedam kilometara do škole, u jednom pravcu sedam, u drugom sedam, pritom prelazeći preko Neretve u njenom gornjem dijelu, gdje mostovi nikad ne ostaju pred silinom rijeke. “Učitelj nam je bio neki solunac (učesnik Solunskog fronta, op. a.), nije se znao ni potpisati kako treba, a mi smo za taj period školovanja naučili jedino tablicu množenja”, kaže Atif i nastavlja: “Nakon toga, u Gacku sam upisao građansku školu i zbog lošeg predznanja jedva sam čekao kraj godine. Upisao sam medresu u Mostaru, ali je onda počeo Drugi svjetski rat i ja sam se vratio svojima u selo. Bio sam mlad, povisok, ali malokrvan i neuhranjen, bolešljiv. Tokom rata prelež’o sam i tifus. Nisam bio dovoljno star za vojske, što me spasilo od mogućih mobilizacija, od ustaša, domobrana, partizana.”

Bošnjaci istočne Hercegovine, kao i oni u istočnoj Bosni i Sandžaku, te ratne 1941. godine bili su potpuno nezaštićeni. Komšije Srbi i njihovi sunarodnjaci iz Srbije i Crne Gore jedva su dočekali da se obračunaju s “Turcima”. Tada nije bilo važno u kojoj vojsci su bili ti Srbi, u partizanima ili četnicima, njima je važna bila osveta “Turcima”. Prof. dr. Smail Čekić tvrdi da je u periodu od juna 1941. do kraja januara 1942. godine u istočnoj Hercegovini počinjen genocid nad Bošnjacima i da ih je pobijeno više desetina hiljada. Taj genocid preživio je Atif Delalić.

“I sad se sjećam suza moje majke kad je saznala da su joj pobili sve njene u Bileći. Bilo je to u augustu 1941. godine, kada su četnici nakon iživljavanja i monstruoznih zločina i mučenja bacili nekoliko stotina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca u jamu Čavkarica i pobili ih. Bliska rodica moje majke Hadžera Ćatović-Bijedić jedina je preživjela ovo stratište tako što je 72 dana provela u toj prirodnoj jami, među leševima, na dubini od stotinjak metara. No ništa se o ovoj jami nije smjelo govoriti iza Drugog svjetskog rata. Komunistima to nije odgovaralo zato što su mnogi zločinci bili iz njihovih redova. Navest ću vam primjer svireposti koja je tih mjeseci provođena nad Bošnjacima istočne Hercegovine. Mom daidžiću koji je bio izuzetno pametan, a što su znale komšije, izvadili su zašiljenim drvetom oči i pustili ga da se tako u tim bolovima tetura po hercegovačkom kršu i udara s kamena na kamen. A oni su za to vrijeme sjedili ispred njegove kuće i sve to gledali i smijali se”, drhtavim glasom govori svoja sjećanja Atif.

Ubrzo je došao red i na Bošnjake Gacka i okoline: “Jedva smo živu glavu izvukli. Ni sam ne znam kako smo uspjeli pobjeći. Smjestili smo se u Hrasnici kod Sarajeva, gdje je otac dobio imamsku službu. Ja sam tu u Hrasnici u tih nekoliko ratnih godina puno izgubio, nisam se školovao, sve do 1944. godine, kada po nagovoru i insistiranju oca upisujem zanat. Zanat će mi kasnije, kada budem uhapšen kao mladomusliman, puno pomoći da preživim zatvorske dane. Radio sam u radionici i nisam bio izložen torturi kao ‘Mladi muslimani’ koji su bili studenti. Zbog toga sam blagosiljao oca stalno što me je dao na zanat.”

Upravo je preko oca Uzeira Atif doživio i prvi zvanični obračun komunista s njegovom porodicom odmah po dolasku na vlast. “Kada su došli na vlast komunisti, a među njima i mnogi četnički fašisti koji su preobukli uniforme, počeli su se obračunavati s Bošnjacima. Na Ilidži je bila situacija takva da su Srbi koji su bili kmetovi kod Bošnjaka dobili zemlju na korištenje, a onda im je ona i dodijeljena. Oni su bili jako pokvareni i s dolaskom komunista na vlast vidjeli su mogućnost obračuna s komšijama Bošnjacima. Prokazivali su uglavnom lažima svoje komšije Bošnjake UDBA-i. Onda su ih oni hapsili i zatvarali, isljeđivali i ubijali bez suđenja. I moj otac je bio uhapšen. Ja bih svaki dan svraćao do mjesta gdje su bili zatvoreni i ponio bih ocu nešto da pojede. Jednog dana, nakon što sam ostavio na kapiji hranu i pošao, čuo sam kako me otac doziva. Bio je na spratu jedne barake. Rukama je pokušao da se sporazumije sa mnom, odnosno da sazna ima li u blizini milicije.

Nakon što sam mu pokazao rukama da nema, bacio je nešto prema meni. Uzeo sam svežanj, otvorio, a unutra je bio hljeb. Shvatio sam da je u pitanju poruka. Kad sam se odmakao, otvorio sam i između dvije kriške hljeba našao napisanu poruku na papiru. U poruci je stajalo: ‘Osuđen sam na smrt. Ubiće me’ i ime popa kome je trebalo mati da se obrati da mu pomogne. Riječ je o popu s kojim je otac sarađivao kao imam. Mati je to uradila i pop je rekao: ‘Ne brini, neće ga ubiti.’ U isto je vrijeme UDBA poslala dopis u naše mjesto kod Gacka i tražili su da se mještani Srbi izjasne kakav je bio moj otac. A otac je tim komšijama pomogao 1941. godine i spasio ih likvidacije od strane ustaša. Naime, otac je doznao da će ustaše pobiti te Srbe i krišom je navečer obavijestio komšiju šta se sprema te da on obavijesti druge i da bježe. I tako je i bilo, pobjegli su i spasili se. Međutim, pet godina kasnije oni žele odgovoriti UDBA-i na Ilidži riječima ‘odžu treba ubiti’. Ali ustaje jedan među njima i kaže: Zar se ne sjećate da nas je ‘odža spasio’, prekori ih i ode istinita depeša o ocu. Tako da otac preživljava, puštaju ga na slobodu, ali nikad ga ne ostavljaju na miru. Do smrti su ga svako malo hapsili, isljeđivali, zatvarali pa puštali, posebno nakon što su mene uhapsili 1949. godine.”

Moj je otac te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže. Otac je svjedočio tim noćnim odvođenjima zatvorenika, a svi mi rafalima. Jednu noć su to bili jaki mitraljeski rafali. Ujutru kad sam pošao u školu, čuo sam priču kako su se četnici ubacili i pofatali neke Bošnjake i pobili ih. To je bila izmišljena priča od UDBA-e.”

Atif Delalić priključuje se pokretu “Mladi muslimani” 1947. godine. “Mladi muslimani’ su tada imali ugled u našem narodu. Stekli su ga tokom rata jer su pomagali naš narod, izbjeglice posebno kroz humanitarnu pomoć, ali i kroz mektebe i obrazovanje djece, a pritom nisu bili tokom rata s fašistima, a nisu ni s komunistima poslije rata. Ja sam bio kivan na fašiste i na komuniste sve kroz sudbinu svoje porodice. I tako sam se priključio tom progresivnom pokretu mladih ljudi. Uglavnom, sva naša ideologija tada je bila ostati u islamu i čvrsto se uzdati u Allaha, te širiti među omladinom islamske stavove i principe, ne dozvoliti asimilaciju i napuštanje vjere. Nikakvih drugih ambicija nije bilo. No to je bilo dovoljno komunistima da se obračunaju s nama 1949. godine. Ja sam po završetku zanata zaposlio se u Vojno-remontnom zavodu. Stanovao sam u Starom Gradu s jednim Zijom iz Krajine, koji je također bio mladomusliman. Kad je počelo hapšenje 1949. godine, mi smo shvatili da će uhapsiti i nas i htjeli smo bježati. Ja sam dobro znao kako se oni obračunavaju s muslimanima još od sudbine ilidžanskih Bošnjaka 1946. godine. Međutim, nismo uspjeli, jedan dan vratio sam se s posla u stan, u jednoj čikmi sam stanovao, kad ide auto prema kući, tada je to samo mogla biti UDBA. Izlaze dvojica u dugim kožnim kaputima i hapse me. Poslije 12 dana provedenih u UDBA-i i velike iscrpljenosti jer mi nisu davali da jedem, prebačen sam u vojni zatvor zato što sam radio u Vojno-remontnom zavodu pa je odlučeno da mi sudi vojni sud. Dobro sam prošao u vojnom zatvoru što se tiče isljeđivanja, maltretiranja i zatvorskih uslova, puno bolje od kolega kojima je suđeno na civilnim sudovima, ali sam zato dobio više godina zatvora.

Osuđen sam na 12 godina za navodno kršenje poretka, naoružavanje, krađu oružja iz Vojno-remontnog zavoda, i to nekakvih mina koje su teške 18 kg i glomazne i koje je nemoguće iznijeti skrivene u čarapama, pantalonama, jakni. A pritom smo, što je i normalno, bili svaki dan pregledani i prilikom ulaska na posao i prilikom izlaska s posla. Prebačen sam u Zenicu s još 20-ak zatvorenika. Čim smo ušli u krug, postrojili su nas i tražili da istupe ‘Mladi muslimani’. Istupili smo. Onda su tražili da istupe od nas oni koji su bili pripadnici milicije. Izašli su Adem Gerin, Ćamil Hodžić i jedan Topić. Prema njima su imali poseban tretman, posebno prema Ademu jer je bio komandir stanice u Starom Gradu u Sarajevu. Kao što sam rekao već, život mi je spasio zanat. Radio sam u radionici i prošao dobro u odnosu na druge mladomuslimane. Inače su prema nama mladomuslimanima imali poseban tretman. Najgore smo prošli, ali sam ja, eto, imao sreće. Kad je Tito počeo da hoda po muslimanskim zemljama, oni su se počeli interesirati za položaj muslimana i onda je Tito skontao da je bolje da nas puste i počeo je taj proces puštanja, ali su napravili komisije koje su nas saslušavale. Tako da sam ja pušten nakon 10 odležanih godina. Deset godina života sam dao bez razloga, kao i svi drugi.”

Nakon izlaska iz zatvora, kao i većina istaknutih mladomuslimana, i Delalić je nastavio školovanje. Bilo je puno poteškoća da upiše Ekonomski fakultet, ali je na kraju uspio. Završio je prvi stepen, odnosno Višu ekonomsku, a onda su ga pozvali u vojsku. Nakon dosta poteškoća u vojsci u Kninu, gdje su uglavnom slali one koje su smatrali problematičnim, što je Delalić za njih bio kao mladomusliman, vratio se u Sarajevo. Oženio se, zaposlio i radio jedno vrijeme kao čuvarkuća, zatim kao zanatlija, a onda i kao ekonomista, u penziju je otišao radeći u ekonomskoj struci na Medicinskom fakultetu.

Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je na službi u Civilnoj zaštiti na Dobrinji, a dvije godine, 1995. i 1996, bio je predsjednik Općine Novo Sarajevo. U toku te dvije godine ta funkcija je promijenjena u načelnik. Danas Atif živi na Dobrinji, penzionerski, dosta dobrog zdravlja za godine koje ima. I dalje je u kontaktu s još tih nekoliko živih mladomuslimana iz tih prvih generacija, s prof. dr. Omerom Nakičevićem, Ćamilom Hodžićem i Ejubom Hadžićem.


__________________

IZVOR: Sedmični časopis za politiku, društvo i kulturu STAV

PIŠE: Anes Džunuzović

Podkategorije