Udruženje Mladi Muslimani

Različiti stavovi historiografije o problemu širenja islama u BiH

Detalji

Objavljeno petak, 10 Novembar 2017 00:00

Autor Administrator

ŠIRENJE ISLAMA U BIH, ODLIKE I POSLJEDICE

Pitanje islamizacije prostora BiH i dolaska islama na ove prostore sa Osmanlijama u 15. stoljeću, jedno je od najaktuelnijih pitanja i u modernoj historiografiji. Ulogu koju je islam kao nova religija donio na ove prostore, te posljedice islamizacije i danas se osjećaju, te ih živimo i osjećamo. Zbog ovoga ali i drugih novina koje je širenje islama imalo, tema je veoma važna za proučavanje.

Islam u ove krajeve donijele su Osmanlije svojim prodorima i upadima, te na kraju i zvaničnim osvajanjem ovih prostora 1463. godine. Ne zna se ranije za bilo kakav dodir ovih prostora sa islamom jer arapski prodor nije obuhvatio ove prostore. Prvi je Timuraš paša 1384. godine sa odredom svoje vojske došao u djelove istočne Bosne.  Konačno iza kosovske bitke, u proljeće 1390. godine šalje sultan Bajazit I. protiv Bosne, Jigit pašu sa vojskom. A 1396. godine, osmanske čete prolaze kroz Bosnu i dolaze sve do Štajerske. Početkom 15 stoljeća, osmaska vojska nastavlja sa napadima na Bosnu. Te 1414. godine dolaze do gornjeg Vrbasa i zadržavaju se u bosanskom Skoplju. A narednih godina, zna se za borbe oko Lašve, te u Humu. Od tada Osmanlije u Bosni ostaju za stalno. Na ovaj način su Osmalnije i prije osvojenja Bosne posjedovale gradove Nevesinje, Gacko, Zagorje, Foču, Ustikotinu, Podrinje, Plevlje, Čajniče, Višegrad, Sokol, Srebrenicu, Zvornik i dolinu Miljacke sa (Vrhbosnom) Sarajevom. U svim ovim mjestima bilo je bez sumnje muslimana. Tada su se u njima podigle prve džamije, a islam se počeo širiti među domaćim stanovništvom. Osim gradova i na selima je već tada bilo muslimana.* Kako se vidi, islam nije čekao službeno osvojenje Bosne, već se ranije udomio kako u gradu tako i na selu.[1]

Promjena religije spada u temeljna pitanja koja znatno utječu na promjenu identiteta pojedinca ali i jednog naroda. Pri tome važno je shvatiti da dolazi do prihvatanja novih predstava o svijetu, životu, smrti, duhovnim vrijednostima ili moralu, ali i jednom novom načina života koji je islam kao religija donosio sa sobom.[2]

Islam se počeo širio zavisno od komunikacijskih, strategijskih, privrednih, kulturnih i administrativnih uslova. Taj proces je bio nerazdvojan od razvitka urbanih naselja, naročito onih koja su bila sjedišta važnih državnih organa vlasti, sjedišta sandžakbegova, zatim u naseljima na putnim relacijama i u blizini tih relacija, te u naseljima oko utvrđenih gradova (tvrđava) i to najprije u ekonomski razvijenijim i bogatijim naseljima, te onda dalje. Postojanje kršćanskih kulturnih ustanova, samostana i manstira, predstavljalo je određenu smetnju širenju islama, odnosno osjećalo se djelovanje svećenika na tim prostorima. Na onim prostorima gdje nije bilo jasno učvrćene crkvene organizacije i hijerarhije, te gdje nijedna crkav nije imala odlučnu ulogu, širenje islama imalo je jači utjecaj.[3]

Uporedo sa dolaskom Osmanlija, te uspostavljanjem osmanske vlasti na ovom prostoru, počeo je i proces prodiranja islamsko orijentalne kulture i tradicije u ove krajeve. Nosioci ovakvog načina djelovanja bili su najčešće državno administrativni i politički aparat te državni - vojni aparat. Također krupna uloga u tome pripala je i ulemi, kadijama, imamima, hatibima, te dervišima i drugim vjerskim i intelektualnim profesijama. Tako da se ova religiozna i društvena promjena situacije razvijala postepeno u zavisnosti od prostora ali i vremena, te u skladu sa mogućnostima i trenutnom društvenom situacijom.[4]

Na koji način je taj proces prihvatanja islama konkretno tekao nije do sada poznat nikakav opis ili jasna evidencija, te se sve bazira na različitim interpretacijama autora. Činjenica je da je u početku, to imalo samo deklarativan karakter. Odnosno sastojalo se u uzimanju novog imena kod muškaraca, dok se njihove žene u spisima još dugo spominju pod svojim pravim imenom. U početku, dok su dominirali utvrđeni gradovi, prije razvijanja gradskih naselja, to uzimanje imena događalo se uglavnom pred tvrđavskim imamom. Sigurno je da su vođene neke evidencije, jer su se i za jednu i za drugu stranu događale promjene. A u popisima se može naići na različito evidentiranje novih muslimana. Tako su u popisu Sarajeva 1489. godine kod popisa kršćanskog džemata zavedena i dvojica novih, i to: "Jusuf, muslim" i " Hizir, sin Radice, muslim." Mnogo ima takvih slučajeva gdje je zapisano samo muslimansko ime sa ozankom "muslim"; što bi značilo "novi".[5]

Sama procedura prelaska na islam, kako objašnjava Kasumović, odigravala se na Šerijatskom sudu i sastojala se od nekoliko jednostavnih postupaka. Osoba koja je željela prijeći na islam davala je izjavu pred svjedocima, da se dobrovoljno, svojom voljom, odriče prijašnje, beskorisne vjere ili svih vjerskih uvjerenja vrši očitovanje da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. A ova izjava u islamu je poznata je pod nazivom "kelime-i šehadet". Dio same procedure bio je i da se novom muslimanu dodijeli i novo, muslimansko ime. Naposljetku, kadija ga je na osnovu svojih ovlasti proglašavao muslimanom. Opisana procedura bila je zasnovana na islamskom pravu i djelima hanefijske škole.[6]

Muslimani su bili najbrojniji u gradovima, ali ipak samo jedna trećina muslimanskog stanovništva pripadala je gradu. Ostale dvije trećine su bili seoski elemenat. Ovakvu sliku potvrđuje statistika. U kasnije vrijeme rastao je broj muslimanskog gradskog stanovništva, stoga jer je muslimanski elemenat nesrazmjerno ekonomski opadao, te je ovaj dio stanovništva tražio utočište u gradu.[7] Što se tiče seoskog, te drugog rajinskog stanovništva, proces širenja islama tekao je dosta sporije, kako to evidentiraju popisi, s napomenom da je svugdje zbog različitih službi i okolnosti bilo pojedinaca, muslimana, koji nisu bili obuhvaćeni poreskim obavezama.[8]

Naravno da se je broj muslimana u Bosni i Hercegovini i kasnije mijenjao: rastao ili opadao. Rastao je novim prelazima na islam, a drugi uzrok porastu, broja muslimana, bile su i seobe iz bližnjih zemalja u Bosnu nakon što su ove ispale iz vlasti sultana. Treba se uzeti u obzir da se ipak muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini vremenom i smanjivalo i brojčano opadalo. Razlog tome je, jer su muslimani ovoga prostora, kao krajišta,  u velikoj mjeri stradavali u raznim ratovima koje je Osmansko carstvo vodilo na raznim frontovima, uglavnom protiv Monarhije[9]

         
 RAZLIČITI STAVOVI HISTORIOGRAFIJE PREMA OVOM PROBLEMU

Iako je o širenju islama u Bosni pisano dosta, ova problematika oduvijek je aktuelna te zavrijeđuje pažnju javnosti i užih naučnih krugova. Zbog činjenice što se islam i njegovo širenje uzelo jednu novu posebnu dimenziju u BiH, nego u drugim djelovima Balkana. Veliki dio pitanja može s tretirati ili rješavati na osnovu arhivske građe, te materijalnih dokaza u arhivima, kao što su npr. defteri -  kao zemljišni popisi obaveznika, te drugi materijali.[1] Iz kojih ne isčitavamo samo porezne obaveznike, već se također može pratiti i razvoj i širenje islama na osnovu ličnih imena, ili broja muslimanskih posjednika i mahala.

Međutim kako sam već naglasio, ovo pitanje veoma je aktuelno, i često se o njemu razgovara, naročito populiziranjem ove teme u savremenije doba. Samim tim  iz različitih krugova i na različite načine i historiografija je pristupala rješavanju ovog pitanja. U ovom dijelu radu osvrnut ću se samo na određenu literaturu i autore koji su pokušali da razmišljaju i prema svojim parametrima objasne ovo pitanje. Tako je još Bašagić na prijelazu između 19. i 20. stoljeća pisao na osnovu osmanskih izvora, prvenstveno tzv „janjičarksog zakona“ o osvanaju Bosne 1463. godine i poklanjanju stanovništva, sultanu Mehmedu II kod Jajca. Odnosno, masovnom prijelazu na islam bosanskih bogumila. On navodi i to da su zatražili od sultana da se i njihova djeca kupe u „adžami oglane“ (čitaj adžami odžake), te time dobili povlasticu od sultana. Bašagić je prilikom ove svoje tvrdnje citirao ranije autore s početka 19. stoljeća, Zinkcisena i Asbbtha, koji su pisali na ovu temu.[2]

Također su u literaturi zasnovani i oni manje aktuelni ili manje citirani stavovi o ovome problemu, te smatram da je i njih potrebno pomenuti kako bi rad dobio jednu širinu u svome razmatranju. Naime, određeni autori kojima pripada V. Glušinac sa svojim radom iz 1924. godine[3] i B. Petranović, pokušavali su do polovine 20. stoljeća dokazati da je bogumilska crkva bila pravolsavna. Druga grupa autora opet je uporno pokušavala da dokaže tezu o tome da su bosanski muslimani nastali nakon bečkog rata (1683-1699) od izbjeglica iz Slavonije i Like.[4]

Nekako u isto to vrijeme pojavio se i rad Mehmeda Handžića, kao nešto temeljnija i ozbiljna studija o ovoj problematici, na osnovu različite i brojne građe čime je određeni niz problema bio adekvatno rješen. Mehmed Handžić u svom radu pod naslovom „Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana“[5] na osonovu izvora* elaborira sam proces islamizacije Bosne i Hercegovine od dolaska Osmanlija na ove prostore. Analizira njihovu politiku, te mogućnost i uslove za širenje islama na ovom prostoru. Dolazeći do zaključka, u svom radu, da se bez sumnje islam širio bez prisiljavanja, jer su Osmanlije kao političari bili svjesni da i kada bi htjeli silom širiti islam, pustili bi loš glas o sebi i to bi imalo loše posljedice po njihovu vlast.[6]

Adem Handžić, u svom radu „O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu“[7] odmah na početku ističe neadekvatnost termina „islamizacija“ jer kako autor smatra, ovaj termin sa sobom donosi određenu prisilu i negativnu konotaciju. Handžić u svome radu tretira problematiku kakva je bi mogla biti eventualna razlika u tempu širenja islama grada i sela, strukturu stanovništva i dr. Širenje islama prema autorom razmatranju nije bio nasilan proces, što se može tumačiti ako se prati smjer širenja islama i intenzitet. Odnosno kako autor objašnjava na jedan bolji način, tako što će se pozivati na osnovu islamske vjere i vjerovanja gdje jedan Kur'anski ajet izričito kaže da „u vjeru nema prisile“ te „Vama vaša vjera, nama naša“; čega se osmanska država kao strogo teokratsko društvo prdržavala. A uzroke širenja islama treba prvenstveno tražiti u političkim, društvenim i ekonomskim prilikama u vrijeme dolaska Osmanlija.[8]

Ahmed Aličić pišući kasnije na istu temu u svom radu o širenju islama u Hercegovini[9] istaći će slične tvrde kao Adem Handžić o načinu i razlozima aktivnijeg širenja islama u Bosni i Hercegovini. U prvom redu to je politički i društveno ne sređena situacija u vrijeme dolaska Osmanlija. Te slaba i nesređena crkvena organizacija. Što je olakšalo i dalo dobru podlogu za masivnije prihvatanje islama. Aličić ističe da se širenje islama u Hercegovini odvijalo uglavnom kao i na ostalim područjima Bosne, te naglašava da tu postoje i izvjesne društvene specifičnosti. Širenje islama prouzrokovalo je velika pomjeranj stanovništva, a veliku ulogu u ovom procesu odigrali su derviški redovi, naznačavajući tekiju Blagaj. Naime, područje Hercegovine nastanjivale su dvije socijalne strukture, ratari i stočari - Vlasi. To je imalo određene razlike u uticaju na širenje islama. Ratari su prešli na islam masovno. Do kraja 16. stoljeća preko 80 %. Dok su Vlasi na islam prešli u znatno manjem procentu, negdje oko 35 %.[10]

Suprotno ovim stavovima na istu temu, pisao je pod kraj 20. stoljeća i Radovan Samardžić. On u svom radu kako ga je naslovio „Prodori islama u Jugoistočnu Evropu“[11] ističe radikalnija mišljenja o ovom društvenom procesu. Smatrajući da je islam mogao izgledati dosta privlačan stanovnicima jugoistočne Evrope u vrijeme osmanskog prodora zbog loše socijalne i društvene situacije. Međutim, apsolutno naglašava u svome radu tezu da je izvršena prinudna islamizacija ovog prostora. Te da se ona ne može predstaviti nikakvim dobrovoljnim prijelazima na islam, iako on ne poriče da ih je bilo i da je režim bio trpeljiv i prema nemuslimanima u skladu sa imovinskim stanjem i služenjem sulatnu. Novu vjeru po misljenju Samardžič primali su oni pojedinci koji su htjeli da sačuvaju svoj položaj ili su htjeli da napreduju. Posebno kada je Bosna u pitanju Samardžić tvrdi da su mnogi kmetovi primili islam ne bi li sebi olakšali teret koji je u njihovoj bjedi bio prevelik, aludirajući očito na poreze i devširmu.[12]

U novije vrijeme o ovome problemu, ali u nešto kasnijem vremenskom okviru 19. stoljeća, koji je ujedno i slabije istražen, pisao je Fahd Kasumović.[13] Kasumović kroz sidžile sarajevskog šerijatskog suda prati prijelaze i širenje islama u 19. stoljeću, te na osnovu arhivske građe pokazuje način na koji je funkcionirao proces prihvatanja islama, sudsku registraciju, te kako autor ističe i pokazuje jednu širu sliku koju ovakva vrsta izvora pruža, upoznavajući se sa više pojedinosti svakog slučaja. Autor u uz niz primjera ocjenjuje proces prijelaza na islam kao dobrovoljnu odluku. Međutim o intenzitetu ovog procesa u 19. stoljeću ne može se sa sigurnošću znati, jer nisu sačuvani izvori za sve djelove jednako.[14]