Udruženje Mladi Muslimani

U četvrtak 29. novembra u Zagrebu je promoviran zbornik radova ''Bošnjaci i Drugi svjetski rat – tokovi i posljedice''. Promocija zbornika upriličena je kao uvod u XIX. Znanstveni skup ''Bošnjačko iskustvo antifašizma'', a u skloputradicionalne islamske tribine ''Dr. Sulejman Mašović''. Zbornik su predstavili doc. dr. Adnan Jahić (Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli) i dr. sc. Zlatko Hasanbegović (Institut društvenih znanosti ''Ivo Pilar'' iz Zagreba). 

Organizatori promocije i pomenutog znanstvenog skupa bili su: Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, Medžlis IZ u Zagrebu, te Bošnjački institut, a promocija i skup održani su u Islamskom centru u Zagrebu.

O Zbornik radova doc. dr. Adnan Jahić je rekao: Zbornik radova pod nazivom Bošnjaci i Drugi svjetski rat – tokovi i posljedice nastao je kao rezultat naučnog skupa 'Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu', održanog u Sarajevu 24. decembra 2011. godine. Organizator skupa bilo je Udruženje 'Mladi muslimani', a pokrovitelj član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović. Čast mi je i zadovoljstvo da sam, zajedno sa doktorom Hasanbegovićem i drugim kolegama, bio sudionikom tog skupa, i bio u prilici dati svoj skromni doprinos njegovom radu. Šta su bili ciljevi ovog skupa? Namjera inicijatora i učesnika skupa bila je, kako se i iz uvodne riječi redakcije može razumjeti, produbiti saznanja o položaju bošnjačkog naroda u Drugom svjetskom ratu, analizom i rasvjetljavanjem bitnih procesa, događaja, organizacija i ličnosti, koji su oblikovali bošnjačku stvarnost u dotičnom vremenu, omogućujući, istovremeno, razumijevanje načina na koji su Bošnjaci reagirali na različite dileme i izazove koje je ratna drama pred njih postavljala. Kako je poznato, teme iz Drugog svjetskog rata na južnoslavenskim prostorima ne prestaju privlačiti pažnju historičara, sociologa, politologa, pravnika i stručnjaka drugih profila, ali i najšire javnosti, uključujući nacionalne i političke elite. Upravo tim elitama zbivanja u Drugom svjetskom ratu, bez obzira na činjenicu što se on završio prije skoro 70 godina, nerijetko predstavljaju oruđe vlastite legitimacije ali i manipulacije masama ovim ili onim tvrdnjama, ovom ili onom statistikom, najčešće jednodimenzionalnim ili selektivnim navođenjem podataka koji trebaju poduprijeti njihove ovovremene stranačko-političke i ideološko-nacionalne prioritete i ciljeve. Organizatori ovog skupa su imali za cilj pružiti doprinos naučnom sagledavanju zbivanja u Drugom svjetskom ratu te neposredno nakon njega, sužavajući na taj način prostor neodgovornom tretmanu i instrumentalizaciji historijske materije. Makar svi radovi objavljeni u ovom zborniku i nisu u cijelosti poslužili tom temeljnom cilju, nema sumnje da je konačni rezultat jednodnevnog skupa u Sarajeva nesporni korak naprijed u naučnom razumijevanju tema koje se odnose na položaj Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu i u prvim godinama nakon njega. Dobra strana ovog zbornika je u tome što je on produbio historijsko znanje o pogledima, pristupima i držanju tzv. muslimanskih građanskih krugova, kao i o posljedicama uspostave komunističkog režima po Bošnjake i njihove međuratne i ratne elite. Lošija strana se ogleda u odsustvu radova koji bi rasvijetlili teme kao što su uloga Islamske zajednice, humanitarni rad i izbjegličko pitanje, djelovanje Bošnjaka koji su podržavali okupatore i ustaše, te učešće Bošnjaka u partizanskom antifašističkom pokretu i revoluciji. Pa ipak, kako je u uvodniku zbornika istaknuto, organizatorima i učesnicima skupa će biti zadovoljstvo ako zbornik potakne diskusiju, otvori nova pitanja i dovede do kritičkih sučeljavanja različitih, dakako na vjerodostojnim izvorima zasnovanih, pogleda i interpretacija uloge i položaja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, kao i drugih tema i pitanja iz novije bosanskohercegovačke i bošnjačke historije. U zborniku su objavljeni radovi 11 autora: Safeta Bandžovića, Adnana Velagića, Admira Mulaosmanovića, Zlatka Hasanbegovića, Muhameda Nametka, Adnana Jahića, Izeta Šabotića, Nihada Halilbegovića, Fikreta Midžića, Idriza Duranovića i Admira Muratovića. U svom radu Bandžović se bavio BOŠNJAČKIM ANTIFAŠIZMOM – REZOLUCIJAMA GRAĐANSKE HRABROSTI I ODGOVORNOSTI 1941. U njemu je istakao da su, citiram, brojna pitanja vezana za Drugi svjetski rat i bošnjački antifašizam, mimo poratnih ideoloških premise i tzv. zvaničnih istina, ostala u manjoj ili većoj mjeri marginalizirana, iako ona traže objektivnije i potpunije odgovore. Jedna od tih tema jesu, kako autor navodi, antifašističke muslimanske rezolucije protiv genocida nad Jevrejima, Srbima i Romima u Bosni i Hercegovini, donijetim u kasno ljeto i jesen 1941. u više bosanskohercegovačkih gradova, u nezavidnim prilikama okupacije, sveopće nesigurnosti i neizvjesnosti, kao akt građanske hrabrosti i odgovornosti, a u prilog temeljnog ljudskog prava, prava na život, slobodu i ravnopravnost pojedinca i nacionalnog kolektiva. Adnan Velagić se bavio četničkim pokretom i pozicijom Muslimana u Hercegovini 1941-1945. U njemu je naveo da su četnici na razne načine nastojali afirmirati velikosrpsku ideju među Muslimanima i time stvoriti pretpostavke za uključivanje Bosne i Hercegovine u sastav Velike Srbije. Pored ostalog, to su činili i podrškom pročetničkom rukovodstvu Muslimanske nacionalne vojne organizacije, ali uslijed zasebnog identiteta Muslimana i odbojnosti prema temeljnim četničkim ciljevima svi pokušaji četničkog pokreta da pridobiju naklonost Muslimana ostali su bez ikakvog praktičkog rezultata i efekta. U svom radu Admir Mulaosmanović je prenio sjećanje jednog pripadnika 13. SS divizije poznatije kao Handžar divizija. Premda je njegovo svjedočenje, kako je naveo, podložno historijskoj kritici i preispitivanju, ono ima historiografsku vrijednost jer kristalizira sliku o jednom handžarovcu, njegovim sumnjama, dilemama i željama. A donosi i neke zanimljive detalje o događajima u Villfranchu. Zlatko Hasanbegović se u svom radu bavio muslimanskom građanskom politikom, kako on kaže, u žrvnju komunističke revolucije. Opisujući komunistički i partizanski odnos prema muslimanskoj građanskoj politici u Drugom svjetskom ratu, autor ističe da su se komunisti u sklopu poratnog preuzimanja vlasti na različite načine obračunali sa ostacima muslimanske građanske politike koji su se, bez obzira kako su se držali u ratu, našli na udaru različitih oblika komunističke represije. Muhamed Nametak se bavio kulturnom politikom komunističkih vlasti u Bosni i Hercegovini i njenim odnosom prema Bošnjacima od 1945. do 1952. godine. On ističe da je teško dati jednostranu ocjenu režima uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata kao dobrog ili lošeg bez da mu se oda priznanje za određene zasluge, ali i negativne posljedice po Bošnjake kada je kultura u pitanju. U pozitivne tekovine nove kulturne politike autor je ubrojao uvođenje obaveznog osmogodišnjeg obrazovanja, otvaranje Univerziteta te stvaranje naučnih i kulturnih ustanova kao uvjeta za razvijanje modernog kulturnog i naučnog rada. U isto vrijeme, autor navodi, Bošnjaci su ostali bez svoje kulturne elite, a njihova tradicija i pravo na vjersko obrazovanje došli su na udar novog režima. U radu Adnana Jahića predstavljeno je pismo člana Ulema-medžlisa hafiza Muhameda ef. Pandže hafizu Aliji Traki, uoči Pandžinog odlaska u šumu u oktobru 1943. U radu se ističe kako su Bošnjaci, nalazeći se između "čekića i nakovnja" četničke istrebiteljske brutalnosti i ustaško-njemačke perfidije i bezobzirnosti, a bez integralne nacionalne platforme i jasne političke vizije poslijeratne perspektive Bosne i Hercegovine, u masovnom vlastitom naoružavanju prepoznali jedinu svrsishodnu reakciju na prijetnje i izazove kojim su bili izloženi. Hafiz Muhamed Pandža je u tom smislu bio primjer bošnjačko-muslimanskog autoriteta koji nije sjedio skrštenih ruku čekajući da se sigurnosno stanje Bošnjaka popravi samo od sebe. Ulagao je izvjesne napore da se Bošnjaci naoružaju i druge podsticao da rade u tom smjeru. Istovremeno, njegova je akcija bila vjerna refleksija razuđene bošnjačke političko-društvene ukupnosti koja u uvjetima nesmiljene dinamike ratnih zbivanja nija mogla nadići karakteristične okvire paušalnih rješenja i improvizacija. Izet Šabotić se bavio položajem Bošnjaka na širem tuzlanskom području neposredno nakon Drugog svjetskog rata. U njemu je naglasio da su potkraj rata i neposredno nakon njega Bošnjaci tuzlanske regije bili izloženi brojnim pritiscima. Naročito se to odnosilo na Islamsku zajednicu, nacionalna, kulturna i humanitarna društva, dok je posebnu okutnost nova vlast iskazala prema političkim neistomišljenicima uključujući pripadnike organizacije Mladi muslimani. Sličnom problematikom bavio se i Nihad Halilbegović. On je donio podatke o masovnim likvidacijama i grobnicama nastalim neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u okvirima politike novih vlasti prema neistomišljenicima među Bošnjacima, koristeći se, kako kaže, svjedočanstvima očevidaca egzekucija i formiranja grobnica. Njegovim radom je naglašeno jedno važno pitanje novije bosanskohercegovačke historije koje tek treba biti predmet serioznog i cjelovitog naučnog tretmana. U radu Fikreta Midžića dat je pregled, na skoro 40 stranica teksta, muslimanskih vojnih formacija u Bosni i Hercegovini 1941-1945. s posebnim osvrtom na muslimansku miliciju Huske Miljkovića u Cazinskoj krajini. Idriz Duranović je dao kraći osvrt na djelovanje organizacije Mladi muslimani od njenog osnivanja do kraja Drugog svjetskog rata. U njemu je objasnio da su Mladi muslimani, suprotno nekim poratnim tvrdnjama, predstavljali autohtonu bosanskohercegovačku organizaciju koja je, izbjegavajući političke aktivnosti, svu pažnju posvetila islamskom preporodu muslimanske omladine i društva uopće. I na kraju Admir Muratović je donio rad o stradanju Bošnjaka Sandžaka za vrijeme Drugog svjetskog rata, kojeg opisuje kao politiku zločina u kontinuitetu. Tu se posebno iznose navodi vezani za likvidacije tzv. klasnih i narodnih neprijatelja unutar Bošnjaka na prostoru Hadžeta, na periferiji Novog Pazara, koje autor naziva genocidom, ističući kako ovo bošnjačko stratište tek treba biti obilježeno izgradnjom dostojnog memorijalnog centra. Drugi svjetski rat je neobično osjetljivo područje historijskog sjećanja, razumijevanja i analize. Pisati o temama iz historije Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu uvijek je predstavljalo veoma zahtjevno i izazovno intelektualno pregnuće. Na radovima iz ove oblasti ogledala se sva delikatnost percepcije jednog razdoblja koje je najdirektnije uticalo na sudbine ljudi i presudno odredilo društveni ambijent u kojem su rasle poslijeratne generacije i njihovi potomci. Postavlja se pitanje: može li se uopće pisati o Drugom svjetskom ratu izvan vrijednosne dihotomije u sudovima o glavnim akterima ratnih zbivanja na ovim prostorima – to je pitanje koje se logično nameće već samim uvidom o korišteno pojmovlje, a da ne govorimo o analizi prisutnih karakterizacije i ocjena. Sve do raspada Jugoslavije i sloma komunizma ovakvo se pitanje nije moglo postavljati, premda je i u tom vremenu historijska nauka ukazivala na ozbiljna ograničenja i slabosti u pristupima temama iz Drugog svjetskog rata. Danas imamo izraženo sukobljavanje historijskog revizionizma, koji s podozrenjem gleda na postignuća historijske nauke o Drugom svjetskom ratu za vrijeme socijalizma i nerijetko nekritički odbacuje glavninu njenih sudova i zaključaka, i historijske apologetike, koja čvrsto stoji na pozicijama nauke kada je ona, pored naučnih ciljeva, diktatom režima morala odgovarati i političkim i ideološkim potrebama i stremljenjima vladajuće partije. Veoma je mali broj radova i analiza u kojim se može prepoznati stvarna težnja da se dokuči istina, ma u čijem interesu ona bila. Moje je mišljenje da bi svako naučno utemeljeno, cjelovito i vjerodostojno bavljenje historijom Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu moralo prihvatiti i uvažiti a to podrazumijeva i predmetno-istraživački obuhvatiti jedan broj činjenica i istina od kojih se često zazire te koje se, naročito u današnjem vremenu, guraju pod tepih kao nepoželjni podsjetnici minulog vremena. Među njima posebno ističem sljedeće:

 

- da je jedan broj bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka – sa zadovoljstvom prihvatio njemačkog okupatora i kvislinški režim NDH ostajući im lojalan svo vrijeme rata;

- da bošnjačke elite u svom oportunizmu ničim nisu dovele u pitanje zvaničnu doktrinu ustaškog pokreta o muslimanima kao integralnom dijelu hrvatskog naroda;

- da je jedan broj Bošnjaka, istina izrazita manjina, uzeo učešća u ustaškim zločinima i pogromima nad Srbima, naročito u istočnoj Bosni i Hercegovini 1941. godine;

- da su neke muslimanske milicije, uslijed delikatnog vojnog i političkog statusa, čuvale i štitile muslimansko stanovništvo, ali i ostvarivale saradnju sa okupatorima, ustašama i četnicima;

- da su se partizani veoma surovo obračunavali s protivnicima i neistomišljenicima, uključujući likvidacije i paljenja čitavih sela, bez obzira na njihovu ulogu u ratu i stvarne štete koje su od njih pretrpjeli;

- da su neki partizanski štabovi čak u drugoj polovini 1944. godine konstatirali kako se još uvijek ne može govoriti o masovnijem pristupanju Muslimana partizanskom pokretu u njihovim sredinama.

 

I na kraju, želim reći da se, pored ovog zbornika u posljednje vrijeme pojavilo nekoliko značajnih naslova koji se bave Drugim svjetskim ratom na južnoslavenskim i bosanskohercegovačkim prostorima. Nakon značajnog dvotomnog djela Fadila Ademovića Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu, te knjige Safeta Bandžovića Bošnjaci i antifašizam, nedavno se pojavila i knjiga kolege Adnana Velagića Hercegovački muslimani u koncepcijama četničkog pokreta, te Zbornik radova Instituta za istoriju u Sarajevu pod nazivom Bosna i Hercegovina 1941. – novi pogledi. Zbornik pod nazivom Bošnjaci i Drugi svjetski rat - tokovi i posljedice preporučujem svim ljubiteljima historije i onim koji se žele obogatiti novim korisnim znanjima, uz nadu da će knjiga poput ove biti još više, čemu bi svakako mogao doprinijeti i sutrašnji naučni skup o bošnjačkom iskustvu antifašizma. Hvala vam.''