UMIHANA ČUVIDINA
- Detalji
- Objavljeno srijeda, 07 Februar 2018 00:00
- Autor Administrator
Umihana Čuvidina je prva poznata bosanskohercegovačka pjesknikinja muslimanka koja pripada piscima alhamijado književnosti. To je književnost na bosanskom jeziku pisana arebicom. Stvarali su je naši ljudi i u nju su unosili vlastito duhovno nasljeđe i elemente vlastite stvarnosti i zavičajnosti. Od dolaska Osmanlija na naše prostore počinje se koristiti arebica te se književno stvaralaštvo zapisuje ovim pismom. Dio alhamijado književnosti posvećen je ljubavnoj lirici, a samo tri autora sa našeg prostora pisali su ljubavnu liriku. Jedan od znamenitih pisaca ljubavne lirike pisane arebicom je i Umihana Čuvidina.
1. Društvene prilike ( XVIII i XIX stoljeće)
Period XVIII i XIX stoljeća, žene, posebno bosanske muslimanke, nisu imale gotovo nikakvu ulogu u društvenom životu. Cjelokupni život žene bio je unutar kapija njene kuće. Zbog ovakvih društvenih zbivanja i uticaja na njih presudna je pojava prve žene pjesnikinje, odnosno one žene čije su se pjesme pročule dalje od njenih kapija. Umihana je prva Bošnjakinja pjesnikinja, barem je prva za koju se pouzdano zna da je bila pjesnikinja. ''Sva sila muslimanskih žena i djevojaka pjevale su u raznim kućama, ali im se za ime ne zna, pa je zapravo Umihana prva po imenu poznata pjesnikinja iz Bosne''.
Pored navedenog, Bošnjaci su odlazili da bi ratovali za druge, te su se mnoge ljubavne priče završile tužnim krajem. Muškarci su često gubili živote u tim bitkama. Jedna takva priča jeste i priča Umihane Čuvidine, a njeno stvaralaštvo upravo govori o tome. Upravo zbog društvenih okolnosti, njena pojava je više značajna zbog vremena u kome ona djeluje, a ne zbog samog kvaliteta njenog pjesništva.
Živjela je krajem XVIII stoljeća, a oko tačne godine rođenja i smrti autori se razilaze. Neki navode da je rođena 1795. godine, dok Sejfudin Kemura navodi preciznu godinu njena rođenja tj. 1794. Rođena je na Hridu, u Mujezinovom sokaku. Potiče iz čestite, ali dosta siromašne porodice Čuvida. Porodično ime prvobitno je bilo Ćujda ali je vremenom zamjenjeno i Čuvida. Po jednoj verziji, u neka bolja vremena, njena porodica pripadala je aščijskom esnafu. A prema nekim pričama, posljednji je od Ćujda živio u Sarajevu, bavio se kulukčijskim obrtom (izradom mačeva) i umro u vrijeme Husein-kapetanovog ustanka (1830–1832). Mnogo je više poznata pod pseudonimom „Sevda“. (Ova riječ dolazi od turske riječi sevdah u značenju ljubav.) Zanimljivo je da je ovaj nadimak dobila zbog svoje duboke i snažne ljubavi prema Muji Čamdži bajraktaru, koji je pao u boju na Zasavici 1813. godine. Ta ljubav je trajala koliko i život Umihane.Zbog ovoga se u narodu, poslije drugog svjetskog rata, ustalila izreka ''Voli kao Sevda''. Zvanični podaci o njoj ne postoje, sve što postoji zabilježeno je na osnovu usmenih predaja. Tada se moglo o nekome, zvanično, znati na osnovu šerijatsko-sudačkih zapisa i to na osnovu četiri osnova: da je vakif, ili vjenčana ili je ostavila oporuku ili umrla kao šehid. Obzirom da ni jedno od ovoga nije bila o njoj ne postoje zvanični podaci.
Naime, kad je u julu 1813. Godine bosanski namjesnik Derendeli Ali-paša pokupio vojsku po Krajini, Hercegovini i Bosni te krenuo protiv srpskih ustanika, među zastavnicima bosanske vojske bio je i Umihanin zaručnik Čamdži Mujo (s Bistrika). Prema historiografima Sejfudinu Kemuri i Vladimiru Ćoroviću, ovaj je zastavnik poginuo u boju pod Loznicom. Za vjerenikovu pogibiju saznala je u oktobru ili novembru 1813. godine, kad se Derendeli Ali-paša vratio s vojne u Srbiji. Odlučila je ostatak života provesti kao vjerenica junaka Čamdži Muje, čuvajući uspomenu na njega. Ova će sudbina obilježiti i opisati cijeli njen pjesnički opus. Nakon ovog njenog postupka neki su je žalili, a neki su je osuđivali. Međutim njena ljubav je bila posebna, i baš iz te posebne ljubavi i specifične sudbine izrodila se pjesnikinja. Njene su se pjesme mahalom pjevale još za njena života, pa mnogi ih zbog toga smatraju narodnim pjesmama. Život Umihane pokazuje vjernost, jer se ona zbog svog ašika povlači i živa sahranjuje.
Kao što nema podataka o njenome životu isto tako nema ni o njenoj smrti. ''Smatra se da je umrla oko 1850. godine i da je sahranjena “pod Gajem” na Hridu, vjerovatno bez natpisa na nišanu jer se u to vrijeme siromašnijim ženama, uz to još neudatim i prostijeg roda, nije običavalo stavljati natpis na nišanu.'' U drugim predajama navodi se da je umrla oko 1870. godine. Bez obzira na kamen, sama sebi je podigla spomenik, svojim pjesmama. Danas po njoj je nazvana osnovna škola u Boljakovu Potoku, ulica na Ilidži, te vrtić u Brezi.
3. Književno djelo Umihane Čuvidine
Obzirom da Umihana Čuvidina nije poznavala orijentalne jezike, njen stil jeste pjevanje srcem, bez bilo kakvog stranog uticaja. Zbog spomenutog i jezik pisanja jeste čist, narodni, osim onih mjesta gdje je nužno koristiti turcizme zbog nemogućnosti pronalaska riječi istog značenja u bosanskom jeziku. Iako nije poznavala orijentalne jezike, njene pjesme zapisane su na arebici, jer se to pismo rasprostranilo na prostorima Bosne i Hercegovine odmah nakon dolaska Osmanlija. Postoji mogućnost da ih je sama zapisala, ali i da ih je neko drugi zapisao.
„Kod onih autora koji nisu stekli orijentalno obrazovanje ili su bili niže naobrazbe mogućnost njihovog pjesničkog izraza svodila se na pjevanje ,,na narodnu'“ tj. po uzoru na narodnu poeziju, što je najvidljivije kod Umihane Čuvidine.“ Pjesme Umihane su najtoplije i sa najviše umjetničkog u sebi jer ona nije poznavala istočne jezike niti njihovu literaturu, i nije bila pod uticajem šejhova, što je u to vrijeme bilo jako popularno i uticajno na našim prostorima.
'“Pjesme Umihane Čuvidine su iz početka XIX vijeka, ali kako su one u svim elementima podražavanje narodnoj pjesmi, ili je ipak Umihana bila jedan od modela stvaranja narodne pjesme, skoro da je ne bismo mogli okvalifikovati kao pravu, izvornu, umjetničku pjesmu.“ Ovome doprinosi i činjenica da je Umihana Čuvidina djelovala u sredini u kojoj se razvijala i gajila narodna pjesma. Odgovor na ovo je dao Muhammed Hadžijahić koji kaže: „Naš svijet je mnoge Umihanine pjesme ponarodio i danas se one smatraju narodnima“ Umihana je iznikla u sredini u kojoj je narodna pjesma bila cijenjena i njegovana te su se njene pjesme izgubile u vremenu i pretvorile u narodnu pjesmu.
Samo za tri pjesme može se sa sigurnošću smatrati da su njene, za ostale historičari nisu sigurni, jer su se njene pjesme proširile među narodom, tj. kao narodne. Jedna od tih pjesama je i „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“, od koje postoje dvije verzije, jedna je sačuvana u Travniku a druga u Mostaru. “Prvu je pjesmu zabilježio Kamilo Blagajić od Velibega Hasanpašića iz Travnika, a nastala je između 1827. i 1850. godine. Pjesmu iz Mostara zabilježio je Mehmed Dželaluddin Kurt u svojoj klasičnoj zbirci prema kazivanju majke Nazife.“ Smatra se da je ovu pjesmu spjevala prije nego je čula za smrt svog zaručnika. Još joj se pripisuju pjesme: “Pogibija aga Sarajlija pod Loznicom 1813“ i pjesma „Čamdži Mujo i lijepa Uma“. „'Čamdži Mujo i lijepa Uma' je prva pjesma kojom je ova pjesnikinja, inspirisana lirskom narodnom pjesmom, opjevala svoju vlastitu tragediju.“ Historičari smatraju da je napisala mnogo više od pomenutih pjesama, posebno one pjesme u kojima se hvali ljepota i junaštvo Muje bajraktara, obzirom da nije bio neki historijski lik, pa o takvome bi i mogla pisati samo njegova zaručnica.
Ona svojim pjesmama izražava narodnu stvarnost, i svoje vlastite strahove, a to je posebno naglašeno kada pjeva o ratu i bojazni da će ostati neudata, ali i žaljenje za mladićima koji idu u neizvjesnost. Također, u njenim pjesmama se jasno oslikava tadašnja realnost i stanje žena u društvu. Ona iz poštovanja prema tadašnjem društvu i običajima u njemu, ne govori o bolu i tuzi, nego govori o junaštvu Muje bajraktara.
Prohaska ocjenjuje jedino pjesame Umihane Čuvidine pozitivno. On kaže da se njene pjesme izvijaju svojim sadržajem i rastu u cjelinu, za razliku od drugih autora ljubavne lirike koji pišu suprotno.
U ovom radu pokušali smo dati pregled života i djelovanja jedne od prvih pjesnikinja naših prostora. Umihana Čuvidina djelovala je u specifičnim okolnostima i baš zbog tih, u samom radu, navedenih okolnosti specifična je njena pojava. Podaci o njoj su oskudni, zna se da je se rodila na Hridu kraje XVIII stoljeća. Poticala je iz siromašne porodice, pa zbog toga neki navode da nije poznato ni gdje se nalazi njen mezar. Također, ni datum njene smrti nije poznat sigurno, historičari smatraju da je umrla 1850. ili 1870. Njeno pisanje inspirisano je ljubavlju prema njenom zaručniku, Čamdži Muji, koji je poginuo u vojsci 1813. godine, a Umihana se poslije njegove smrti nikada nije htjela udavati. Zbog ovolike ljubavi prozvana je Sevdom. Sa sigurnošću se može tvrditi da je napisala samo tri pjesme. Pretpostavka je da ih je napisala puno više, ali obzirom da su se njene pjesme proširile u narodu na neki način su se pretočile u narodne pjesme, a svakako je i djelovala u sredini gdje je ta vrsta pjesama bila široko rasprostranjena. Umihana je pisala potaknuta ljubavlju i bolom, pa su njene pjesme pune emocija, a obzirom da nije poznavala orjentalne jezike, te pjesme su pisane na čistotom, narodnom jeziku.
Piše: Alma Kubura.