Udruženje Mladi Muslimani

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (VII dio): godine kušnje

Detalji

Objavljeno petak, 07 Oktobar 2005 16:06

Autor Haris Čengić

Kako je vremenom broj sljedbenika Muhammeda, alejhisselam, počeo rasti to su kurejšijske idolopokloničke vođe počele sve snažnije osjećati kako se ruše temelji njihove tradicije i njihovog načina života. Doživješi to kao atak na njihove interese i sve ono što im je sveto, oni započeše da sve više primijenjuju silu. Stepen i oblici nasilja koji su oni provodili nad muslimanima direktno su ovisili o bogatstvu dotičnog vjernika, odnosno o stepenu zaštite koju je on uživao od svoga roda ili plemena. Tako su se, u slučaju Poslanika i svih drugih muslimana koji su kao i on uživali snažnu zaštitu svojih plemena i rodova, idolopoklonički zalimi morali ograničiti samo na verbalne prijetnje i uvrede, te nastojanja da nagovore njihove rodove da ih prestanu štititi. Na isti način su morali postupati i sa onim muslimanima koji su bili bogati i ugledni, uz nastojanje da onemoguće njihovu trgovinu i daljnje sticanje prihoda. Međutim, nad siromašnim muslimanima, muslimanima robovima i muslimanima koji nisu bili zaštićeni rodbinskom ili plemenskom zaštitom vršeni su žestoki i brutalni progoni, u čemu se naročito isticao, ko drugi nego Ebu Džehl. On je bio i direktno odgovoran za šehidsku, mučeničku smrt Ammarovih roditelja Jasira i Sumejje.

Na inicijativu Ebu Džehla Ammar i njegovi roditelji su bili izloženi strahovitom mučenju ne bi li se odrekli vjere u jednog Boga i povratili se vjerovanju u idole. Sve troje su herojski podnosili raznorazne muke ostavši do kraja čvrsti u svome islamu. Tom prilikom su na mukama umrli i tako šehidi postali Sumejja i Jasir, dok je sudbina njihovog mubarek sina Ammara bila da preživi te strahovite muke i postane jedan od najpoznatijih ashaba Muhammeda, alejhisselam.

Kako je ovo vrijeme otvorenih i brutalnih zločina nad nevinim ljudima samo zbog njihove vjere omogućilo pokvarenim ljudima poput Ebu Džehla da do kraja iskažu svu svoju zlobu, isto tako je omogućilo da se pokaže dobrota i plemenitost dobrih ljudi koji su se stavljali u zaštitu progonjenih. Veoma je poznat i upečatljiv primjer Ebu Bekra koji je po enormno visokim cijenama od mnogobožačkih vlasnika otkupljivao brutalnom nasilju izložene muslimanske robove i potom ih oslobađao. Tako je Ebu Bekr otkupio i onda oslobodio Amira ibn Fuhejru, siromašnog pastira koji je među prvima primio islam, a Amir je potom preuzeo brigu o Ebu Bekrovoj stoci. Neke druge prilike Ebu Bekr je šetajući primijetio Omera ibn Hattaba, tada još uvijek džahila, kako žestokim batinama nastoji prisiliti jednu svoju ropkinju muslimanku da se odrekne islama i povrati mnogoboštvu. Uspio je nagovoriti Omera da mu je proda i potom ju je oslobodio.

U historiji je posebno ostao zabilježen slučaj crnog roba iz Abisinije Bilala Habešija. Bilal je bio u vlasništvu Umejje, poglavara roda Džumah koji ga je mučio na posebno svirep način u nastojanju da ga natjera na odbacivanje islama. Svakodnevno bi ga u vrijeme najveće žege vezanog za četiri kočića i gotovo nagog ostavljao da leži na suncu, pa mu potom veliku stijenu navaljivao na prsa. Teški kamen je strahovito pritiskao Bilalov grudni koš prijeteći svakog časa da mu polomi rebra i skrši srce i pluća, tako da je on osim žege i žeđi trpio žestoke bolove, a za sve to vrijeme Umejja bi stajao iznad njega i ponavljao zakletve da će ga tako ostaviti sve dok ne umre ili se ne odrekne svoje vjere. Međutim, Bilal je samo ponavljao riječi: ''Ehad, Ehad (Jedan, Jedan)''; stalno na taj način svjedočeći svoj islam. Ova Bilalova kušnja je, milošću dragog Allaha, okončana kada ga je Ebu Bekr otkupio od svirepog Umejje i potom ga oslobodio. Snažnom, vitalnom i zdravom sinu Afrike nije bilo potrebno isuviše mnogo vremena da se potpuno oporavi. Kasnije je Bilal postao poznat kao mujezin Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i svakodnevno je u njegovoj džamiji u Medini učenjem ezana pozivao muslimane na namaz.

S obzirom da su nekako u vrijeme ovih žestokih progona bili objavljeni ajeti časnoga Kur'ana koji su govorili o ashabima kehfa, u tome je svakako bila i pouka muslimanima da mogu, ako nema drugog izlaza, i izbjeći od svoga naroda koji ih stavlja na muke kako bi spasili sebe i sačuvali svoju vjeru. Vjerovatno da je i Resulullah, lično, uočio taj išaret od dragog Allaha u pomenutim ajetima, te je preporučio nezaštićenim i progonu izloženim muslimanima da izbjegnu iz Meke sve dok im dragi Allah ne podari olakšanje i zaštitu. Za utočište im je Muhammed, alejhisselam, odabrao Abisiniju,[1] zemlju u kojoj je kršćanstvo bilo zvanična državna vjera, a čiji je tadašnji kralj, Negus[2] bio nadaleko poznat kao pobožan, čestit i pravedan vladar koji nikome nepravde niti zuluma ne čini. Muslimani su od njega, Poslanik je to pouzdano znao, mogli dobiti punu zaštitu.

Slijedeći ovu preporuku jedan broj muslimana se prebacio u Abisiniju, a među njima su, između ostalih, bili hazreti Osman i njegova žena Rukajja, kćerka Poslanikova, zatim Ebu Huzejfa, Džafer ibn Ebi Talib i Ez Zubejr ibn El Avam. Bilo ih je ukupno oko osamdeset. Neki su otišli sami a drugi su poveli svoje žene i djecu.

Ta seoba, tzv. prva hidžra muslimana, bila je pažljivo pripremljena, obavljena u tajnosti i sasvim neočekivano, tako da su mekanski mnogobošci bili potpuno zatečeni. Dok su oni shvatili šta se desilo, u dalekoj prekomorskoj zemlji je već bila formirana i veoma dobro ugošćena velika grupa muslimana, grupa nad kojom oni više nisu imali niti najmanje kontrole. Takva situacija ih je plašila i oni su brže bolje skovali plan da pošalju delegaciju od dva čovjeka u Abisiniju sa izuzetno bogatim darovima za Negusa, njegove patrijarhe i ljude iz najjuže svite sa zadatkom da isposluju izručenje izbjeglih muslimana natrag u Meku.

I o ovim zbivanjima vam, poštovani čitaoci, prenosimo interesantan citat od Ebu Bekra Siradžudina:

... Iseljenici u Abisiniju bijahu lijepo primljeni. Imali su punu slobodu ispovijedanja svoje vjere. Bilo ih je ukupno osamdeset, ne računajući malu djecu koju su poveli sa sobom, ali nisu krenuli svi odjednom. Svoj bijeg su brižljivo pripremali i izveli tajno u malim grupama. Da su znale za njihov plan, njihove porodice bi ih spriječile, a bile su kadre to učini­ti. Ali, oni su krenuli potpuno neočekivano, tako da ovi nisu shvatili o če­mu je riječ sve dok cijela grupa vjernika nije stigla na svoje odredište. Starješine Kurejšija su, međutim, odlučili da im ne dopuste da tamo osnuju opasnu zajednicu, van njihova nadzora, koja bi se mogla udeseto­rostručiti ako im se pridruže ostali preobraćenici. Stoga su na brzinu sko­vali plan, pripremili dosta poklona za koje su znali da ih Abisinci najviše cijene. Kožne predmete su voljeli iznad svega, pa su stoga sakupili ve­liki broj najljepših koža, dovoljno da bogato potkupe svakog Negusova generala. Bilo je i bogatih darova za samog Negusa. Potom su pažljivo odabrali dva čovjeka od kojih je jedan bio Amr ibnu l-As iz roda Sehm. Kurejšije su ih potanko uputili šta treba da rade: obavezno da pristupe svakom generalu pojedinačno i kažu: "Neki ludi mladi ljudi i žene iz na­šeg naroda izbjegli su u ovo kraljevstvo. Napustili su vlastitu vjeru, ne zbog vaše, nego zbog nekakve što su je izmislili, nepoznate i vama i na­ma. Uglednici iz njihova naroda poslali su nas zbog njih vašem kralju, s molbom da ih pošalje kući. Pa kad mu mi budemo govorili o njima, po­savjetujte ga da ih preda u naše ruke i da ništa ne priča s njima; jer nji­hov narod najbolje zna kako stvari stoje sa njima." Svi generali su prista­li, a dvojica Kurejšija su odnijeli svoje darove Negusu, tražeći da im izru­či useljenike iznoseći iste one razloge koje su iznijeli generalima, završa­vajući riječima: "Uglednici iz njihova naroda, njihovi očevi, amidže i ro­đaci preklinju te da im ih vratiš." Generali su prisustvovali prijemu i u jedan glas nagovarali Negusa da prihvati njegov zahtjev i izruči izbjeglice, utoliko prije što rodbina najbolje sudi o pitanjima svoje rodbine. Ali, Ne­gus je bio nezadovoljan i rekao je: "Ne, tako mi Boga, oni neće biti izda­ni - ljudi koji su zatražili moju zaštitu, i u mojoj se zemlji nastanili, i me­ne izabrali ispred sviju! Izručiti ih neću dok ih ne pozovem i ne ispitam o ovom što ovi ljudi govore o njima. Ako bude kako su rekli, onda ću ih izručiti, da bi ih vratili njihovu narodu. A ako ne bude, bit ću im dobar zaštitnik sve dok budu tražili moju zaštitu."

Potom je poslao po Poslanikove drugove, a ujedno okupio i svoje biskupe koji su ponijeli sa sobom svete knjige i razmotali ih oko prijes­tolja. Amr i drugi izaslanik nadali su se da će spriječiti susret izmedu Negusa i izbjeglica, a bilo im je zbilja u interesu da ga spriječe, čak i vi­še nego što su toga bili svjesni. Nisu ni pretpostavljali da ih Abisinci trpe samo zbog trgovačkih i političkih razloga, a da istovremeno sa omalo­važavanjem gledaju na njih kao na neznabošce, svjesni razlika koje ih dijele. Oni sami su bili kršćani, mnogi od njih predani vjernici; bili su kršteni, obožavali su Jednog Boga, u sebi su nosili svetu tajnu euharis­tije. Kao takvi, bili su osjetljivi na razlike između svetog i neznaboža­čkog, pa su stoga bili potpuno svjesni paganstva kod ljudi kakav je bio Amr. Utoliko je snažniji dojam na njih - a na samog Negusa ponajviše - ­ostavila sveta iskrenost i produhovljenost skupine vjernika koju tog tre­na uvedoše u kraljevsku odaju, a žamor čuđenja se začu među biskupi­ma i ostalima kad ustanoviše da pred njima stoje ljudi i žene sličniji nji­ma samima nego onakvim Kurejšijama kakve su prije toga sreli. Uz to su većinom bili mladi, a kod mnogih je bogobojažljivo držanje bilo na­glašeno izuzetnom prirodnom ljepotom.

Nisu svi iz nužde otišli u izgnanstvo. Osmanova porodica je odusta­la od pokušaja da ga natjera da opovrgne svoje vjerovanje, ali mu je Po­slanik i pored toga dozvolio da ode i povede sa sobom svoju ženu Ru­kajju. Njihovo prisustvo je bilo izvor snage za zajednicu prognanih. Džafer i Esma su bili još jedan par kojeg je bilo ugodno pogledati. Ebu Talib im je bio dobar zaštitnik. Izbjeglicama je, međutim, bio potreban neko da govori u njihovo ime, a Džafer je bio rječit govornik. Pored to­ga, bio je i izuzetna ličnost, pa mu je Poslanik jednom prilikom rekao: "Ti si nalik na mene po izgledu i po naravi.'' On ga je i izabrao da pre­dvodi zajednicu prognanika. Privlačnost i razboritost koje su krasile Džafera, umnogome je upotpunjavao Mus'ab iz roda Abdu d-Dar, mla­dić kojemu će Poslanik kasnije povjeriti misiju izuzetne važnosti zbog njegove prirodne nadarenosti. Jednako značajan je bio i mladi Mahzu­mija Šemmas, čija je majka bila Utbina sestra. Ime koje znači "đakon" dobio je kada je jednom prilikom u Mekku došao kršćanski velikodostojnik tog ranga, čovjek toliko lijep da je izazvao opće divljenje, pa je Utba izjavio: "Pokazat ću vam šemmasa ljepšeg od njega i doveo pred njih sestrina sina. Tu se našao i Zubejr, Safijin sin, a i ostali Poslaniko­vi rodaci: Tulejb, Ervin sin; dva Umejmina sina, Abdullah ibn Džahš i Ubejdullah zajedno sa Ubejdullahovom ženom Emevijkom, Umm Ha­bibom; dva Berrina sina, Ebu Selema i Ebu Sabra, obojica sa ženama. Najveći dio priča o ovome prvom iseljenju potekao je upravo od ove li­jepe Umm Seleme.

Kada su se svi okupili, Negus im se obratio: "Kakva li je to vjera što vas razdvoji od vašeg naroda a da niste primili ni moju vjeru, a ni onih naroda koji žive oko nas?" Džafer mu odgovori: "Kralju, bili smo ljudi koji bijahu ogrezli u neznanju, koji obožavahu idole i koji jedoše meso krepanih životinja. Činjasmo užasne bludnje; bijasmo od onih koji su ugnjetavali slabe. Takvi smo bili sve dok nam Bog ne posla vjerovjesni­ka iz naše sredine, poznatoga roda, istinoljubivoga, dostojnog povjere­nja i čestitoga. Pozvao nas je da vjerujemo u Boga, da bismo svjedočili o njegovoj Jednoći i Njemu se klanjali i odrekli se kamenja i idola koje smo i mi i naši očevi obožavali; i naredio nam je da govorimo istinu, da ispunjavamo obećanja, da čuvamo rodbinske veze i prava naših susjeda i da se klonimo zločina i krvoprolića. Zato mi jedino Boga obožavamo, ne stavljajući nikoga uz Njega, smatrajući zabranjenim ono što je On za­branio a dopuštenim ono što je On dozvolio. Uslijed ovoga se naš narod okrenuo protiv nas i progonio nas da bi nas prisilio da se odreknemo na­še vjere i da obožavamo idole umjesto Boga. Eto, zato smo došli u tvo­ju zemlju, izabravši baš tebe ispred svih; i sretni smo pod tvojim okri­ljem i nadamo se da ovdje kod tebe nećemo trpjeti nepravdu."

Kraljevi tumači su preveli sve što je rekao. Negus je onda upitao imaju li kod sebe ijednu Objavu što im je njihov poslanik donio od Bo­ga. A kada je Džafer odgovorio da imaju, on je rekao: "Kažite mi je," našto je Džafer proučio odlomak sure Merjem, koja je objavljena pred sami njihov odlazak:

I spomeni u knjizi Merjemu: kad se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla i jedan zastor da se od njih zakloni uze­la, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku sa­vršeno stvorenog muškarca. "Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!" - uzviknu ona. "A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga" - reče on - da ti poklonim dječaka čista!" "Kako ću imati dječaka" - reče ona - "kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam neva­ljalica?!" "To je tako!" - reče on. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je meni lahko', i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Ta­ko je unaprijed odredeno!" [3]

Negus je plakao i njegovi biskupi su plakali dok je Džafer učio, a kad im je prevedeno, ponovo su zaplakali, a Negus je rekao: "Ovo zais­ta dolazi sa istog izvora kao i ono što je Isa donio." Onda se okrenuo dvojici kurejšijskih izaslanika i dodao: "Možete ići, jer tako mi Boga, ja vam ih neću izručiti; oni ne smiju biti izdani."

A kad se povukoše iz kraljeve odaje, Amr reče svome pratiocu: "Su­tra ću im reći nešto što će iz korijena istrgnuti ovo njihovo zelenobuja­juće blagostanje. Reći ću im da tvrde da je Isa, sin Merjemin, rob."

Slijedećeg jutra otišao je kod Negusa i rekao mu: "O kralju, oni iznose veliku laž o Isau, sinu Merjeminu. Samo pošalji po njih i upitaj ih šta kažu o njemu." I on im poruči da mu opet dođu i kažu šta govore o Isau, pa se oni zabrinuše, jer ih nikad do tada ovako nešto nije zadesi­lo. Dogovarali su se šta će odgovoriti kad im postavi to pitanje, mada su znali da im ne preostaje ništa drugo nego da kažu ono što je Bog rekao. Kad ih uvedoše kod kralja i bi im rečeno: "Šta kažete o Isau, sinu Mer­jeminu?" - Džafer je odgovorio: "O njemu kažemo ono što nam je Po­slanik prenio, da je on rob Božiji, i Njegov glasnik, i Njegov duh, i Nje­gova riječ, koja je pala na Merjemu, blagoslovljenu djevicu." Negus je podigao komadić drveta i rekao: "Ni za dužinu ovoga štapića, Isa, sin Merjemin, nije više od onoga što ste vi rekli." A kad se generali oko nje­ga podrugljivo nasmijaše, on dodade: "Usprkos vašemu smijehu." Onda se okrenu prema Džaferu i njegovim drugovima i reče: "Idite svojim pu­tem; u mojoj zemlji ste sigurni. Ni za brda zlata ne bih naudio ni jedno­me od vas". Pa, pokazujući rukom na dvojicu kurejšijskih izaslanika, obrati se svome slugi: "Vrati ovoj dvojici ljudi njihove darove, meni ne trebaju." Tako se Amr i ovaj drugi vratiše u Mekku osramoćeni.

U međuvremenu se u narodu proširiše vijesti o onome što je Negus rekao za Isaâ pa se ljudi zabrinuše i počeše negodovati protiv njega, tra­žeći objašnjenje i optužujući ga da je napustio njihovu vjeru. Na to je on poslao po Džafera i njegove drugove i pripremio za njih lađe i rekao im da se ukrcaju i budu spremni da isplove ako bude potrebno. Onda je uzeo komad pergamenta i napisao na njemu: "On svjedoči da nema dru­gog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, i da je Isa, sin Merjemin, Njegov rob i Njegov poslanik i duh i riječ Nje­gova koja je pala na Merjemu." Potom ga je stavio ispod odore i izašao pred svoj narod koji se okupio da ga vidi. I on im reče: "Abisinci, zar ja nemam najviše prava da budem vaš kralj?" Rekli su da ima. "Pa šta mi­slite o mojemu životu među vama?" "Najuzorniji je," odgovoriše. "Šta vas onda brine", upitao je. "Napustio si našu vjeru," uzvratiše, "i us­tvrdio da je Isa rob." "A šta vi kažete o Isau", nastavio je da ih pita. "Ka­žemo da je on sin Božiji," odgovorili su. Onda je stavio ruke na grudi pokazujući na mjesto gdje je sakrio pergament i posvjedočio svoju vje­ru u "to", a oni su pomislili da to odnosi na njihove riječi.[4] Time se za­dovoljiše i odoše, jer bili su sretni njegovom vladavinom i samo su htje­li da ih razuvjeri. Negus nakon toga poruči Džaferu i njegovim drugov­ma da se mogu iskrcati i vratiti u svoja boravišta gdje su nastavili da ži­ve u blagostanju i sigurnosti. ...[5]

Jasno nam je, dakle, da je Negus oduvijek bio u svome srcu monoteist, ispravni sljedbenik Isaove, alejhisselam, vjere i da je ovom prilikom on potvrdio svoj islam prepoznavši u Muhammedu, alejhisselam, posljednjeg Božijeg poslanika čije je poslanje Mesih Isa, alejhisselam, jasno najavio za vrijeme svoga prvog boravka na Zemlji.

Naime, nama je jasno, kako nas informiše Lično dragi Allah:

A kada Isa, sin Merjemin, reče: "O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći" ... (61:6),

da je Mesih Isa, alejhisselam, najavio dolazak Ahmeda. Ime Ahmed, ima identično značenje ''Hvaljeni'', ''Najhvaljeniji'' kao i ime Muhammed, tako da je sasvim jasno da je Muhammed, alejhisselam, najavljen od strane svoga brata, Merjeminog sina. Međutim, kako se desilo da među Isaovim, alejhisselam, sljedbenicima prevlada iskrivljena verzija istinske Mesihove vjere, imenovana kršćanstvom, tako se i originalni zapis Indžila o očekivanom dolasku Ahmeda počeo mijenjati u smislu sakrivanja istine.

Imamo razloga vjerovati da je originalna aramejska riječ u ovom dijelu teksta Indžila bila ''Munhamenna'', što upravo znači ''Najhvaljeniji'', i stoga se sasvim jasno odnosi na mubarek ličnost Muhammeda, alejhisselam. Ova riječ je kasnije, prilikom prevođenja svetih tekstova na grčki, zamijenjena riječju ''Periklit (Periklitos)'', što opet, po pravilima grčkog jezika, dopušta isključivo značenje ''Hvaljeni (Najhvaljeniji)'', tako da je sasvim jasna aluzija na Muhammeda, alejhisselam, ostala i u ovim verzijama Novog Zavjeta. Međutim, u kasnijim verzijama ove kršćanske svete knjige iz IV, V, VI i naročito početkom VII stoljeća nakon Mesiha, umjesto riječi '' Periklit'' koristi se riječ ''Paraklit (Paraklitos)'' koja više ne zahtijeva prevođenje isključivo sa ''Hvaljeni'' već dopušta da bude, svakako uz pomenuti prijevod, prevedena i drugačije kao ''Branitelj'', ''Tješitelj'', ''Zagovornik'', ''Pomagač''. Još kasnije, u prijevodima Novog Zavjeta koja datiraju nakon 1861. godine po Gregorijanskom kalendaru, da li u želji kršćanskih svećenika i teologa da potpuno sakriju svaku aluziju na Muhammeda, alejhisselam, u njihovim svetim tekstovima – to dragi Allah sigurno zna, ali svakako ne bez razloga, izbjegava se čak i navođenje riječi ''Paraklit'', već se stavljaju njezina tumačenja razvijena u kršćanskoj teologiji, koja je poistovjećuju sa, neuzubillah, jednom od tri božanske osobe, Svetim Duhom.[6]

Na ovakav način su, najvjerovatnije, novozavjetni tekstovi izmijenjeni i u njima duboko sakrivena informacija o Muhammedu, alejhisselam, tako da do nje većina običnih kršćana nažalost već oko dva milenija izuzetno teško može doći, osim onih među njima, relativno malobrojnih, koji su zbog svoje čestitosti i iskrene vjere Allahovom milošću upućeni, pa su neki i javno primili islam, a drugi ga sakrili u svojoj nutrini.[7]

Naravno, jedan od tih upućenih kršćana bijaše i čestiti Negus, koji i dalje zvanično ostade kršćanski kralj izvana, a u stvari istinski musliman iznutra. Očevidan znak njegove deredže kod dragog Allaha bi to što mu je, kada je umro, lično Resulullah, Muhammed, alejhisselam, zajedno sa svojim ashabima, u Medini klanjao dženazu u odsutnosti.

Jedno od Imena dragog Allaha Hâdî u značenju ''Onaj koji upućuje'' poučava nas činjenici da je samo On, Jedan, Jedini kadar na pravi put uputiti onoga koga hoće. Ovo je istina koju prihvataju i potvrđuju svi muslimani, ma koliko im bilo bolno što neki od njima bliskih i dragih osoba odbijaju poći pravim putem. Ovo je takođe istina koja dovodi do toga da se počesto po pitanju vjere javljaju diobe i među najbližim rođacima i bračnim partnerima, što je naročito došlo do izražaja u vrijeme misije Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, na Zemlji, a čega niti on lično nije bio pošteđen.

Poznat je slučaj Poslanikovog amidže Ebu Taliba koji, mada je čitavog života voljeo i brižno štitio svoga bratića, nikada nije htio primiti islam.[8] Na sličan način su se ponašali i dva njegova starija sina Talib i Akil koji nisu htjeli da krenu stopama svoje mlađe braće Džafera i Alija,[9] ali su bili krajnje solidarni sa svojim ocem u ljubavi i zaštiti Poslanika i muslimana. Svi ostali članovi Poslanikovog roda Hašim, oni među njima koji tada ne htjedoše primiti islam, u svom su ponašanju slijedili primjer Ebu Taliba. Jedini izuzetak bijaše drugi Poslanikov amidža Ebu Leheb.

Ebu Leheb i njegova žena Umm Džemil su još od prvih dana Objave redovito iskazivali otvorenu netrpeljivost, mržnju i neprijateljstvo prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i nastojali da mu napakoste gdje god su to mogli. Ebu Leheb je tako koristio svaku priliku da vrijeđa, ugoni u laž, omalovažava Poslanika i javno mu se suprostavlja, a njegova žena je običavala prosipati trnje po putu kojim bi Muhammed, alejhisselam, hodio. Takođe su njih dvoje natjerali vlastite sinove da raskinu ranije ugovorene vjeridbe sa Rukajjom i Umm Kulsum,[10] kako bi osramotili Poslanikove mubarek kćeri. Međutim, dragi Allah je dao da je njihova zluradost samo kratko trajala jer je nedugo nakon toga bogati i ugledni Osman ibn Affan zatražio Rukajjinu ruku i oženio je, na veliku radost Poslanika i Hatidže koji su jako voljeli ovog svoga zeta.[11]

Ovo dvoje nesretnika su uporno istrajavali u svojoj zlobi i mržnji prema Poslaniku i tako sve više srljali u vlastitu propast, sve dok kap nije prelila čašu i njihova propast nije zapečaćena i ovjekovječena časnim Kur'anom:

Neka propadne Ebu Leheb, i propao je! Neće mu biti od koristi blago njegovo, a ni ono što je stekao, ući će on, sigurno, u vatru rasplamsalu, i žena njegova, koja spletkari; o vratu njenu biće uže od ličine usukane! (111:1-5)

Da su svoja srca sami svojom zlobom uništili i vlastitim postupcima sebe u propast bacili, jasno potvrđuje reakcija Ebu Lehebove žene kada je saznala za objavu gore navedenih ajeta. Naime, Umm Džemil je uzela veliki kamen u ruku i krenula da traži Poslanika sa željom da mu tim kamenom razbije usta. Ona ga je i našla kako sjedi pored Kabe u društvu Ebu Bekra, ali je dragi Allah svoga miljenika zaštitio od neugodnosti koje je mogao doživjeti od ove zlobnice, tako da je Muhammed, alejhisselam, tom prilikom postao za nju nevidljiv. Obratila se Ebu Bekru, budući da je vidjela samo njega, sa pitanjem gdje je Muhammed, alejhisselam, a on, zbunjen tim pitanjem (u tom trenutku nije znao da se dešava pomenuto Čudo), ništa joj ne odgovori. Zadržala se samo kratko da iz sebe izbaci nekoliko otrovnih riječi mržnje i zlobe i potom je otišla.

Muhammeda, alejhisselam, kako se prenosi, nije isuviše boljelo ovoliko izraženo neprijateljstvo od strane ovog njegovog amidže, koji se već ranije na izvijestan način bio udaljio od roda Benu Hašim, ali ga je, kako se prenosi, boljelo neprijateljstvo njegovog amidžića Ebu Sufjana, potomka najstarijega od Abdulmuttalibovih sinova, Harisa, koji je ujedno bio Poslanikov brat po mlijeku, pošto je i on bio svojevremeno dat na dojenje Halimi. Muhammed, alejhisselam, se nadao da bi Ebu Sufjan, koji je bio poznat kao jedan od najboljih arapskih pjesnika, mogao osjetiti u savršenim riječima Kur'ana njihovo Božije porijeklo i prihvatiti poziv u islam, ali je svaka Muhammedova, alejhisselam, inicijativa u to vrijeme kod njega samo još više povećavala odbojnost i neprijateljstvo. Moguće da je ovakvome Ebu Sufjanovom ponašanju uzrok bio i negativan utjecaj amidže Ebu Leheba, ali je ipak on sam sebi zatvorio vrata istini za dugo godina, tačnije sve do 8. godine po Hidžri kada će se, pred Muhammedov, alejhisselam, pobjednosni ulazak u Meku, pokajati i zajedno sa svojim sinom Džaferom i Abdullahom ibn Ebi Umejjom primiti islam.

Istina da samo dragi Allah upućuje na pravi put onoga koga On hoće nije zaobišla ni hazreti Ebu Bekra. Istina, njegova žena Umm Ruman je bila u islamu, ali se njihov najstariji sin Abdul-Ka'b tvrdoglavo i uporno opirao svim pokušajima svojih roditelja da ga upute. Dragi Allah im je, moguće kao neku vrstu nadomjestka, a samo On, hvaljen neka je, istinu zna, nakon izvjesnog vremena podario kćer Aišu koja je rođena i odrastala u islamu. Takođe je Allahova milost bila i na Ebu Bekrovom sinu Abdullahu i kćerki Esmi, djeci neke druge njegove žene za koju se pretpostavlja da tada više nije bila među živima, koji su takođe prihvatili islam.

Sa druge strane i idolopoklonici su takođe osjećali bol vjerskih raskida sa rodbinom. Tako je Said ibnul-As, jedan od vođa roda Abdu Šems saznao da je njegov sin Halid već izvijesno vrijeme musliman koji taji svoju vjeru. Naredio mu je da se smjesta odrekne islama, ali je Halid, koji nikako nije mogao zaboraviti svoj san koji ga je i naveo da primi islam: užasnu viziju razbuktale ogromne vatre u koju ga njegov otac pokušava baciti, a od koje ga Poslanik spašava; čvrsto odgovorio da će radije umrijeti nego se odreći istinske vjere. Otac njegov se žestoko razljutio i naredio da njegov nepokorni sin bude nemilosrdno pretučen i zatvoren u sobu bez ikakve hrane i pića. Nakon tri dana tamnovanja Halid je uspjeo nekako da pobjegne, a njegov otac ga se odrekao i nije više pokušavao da ga pronađe.

Još jedan od najuglednijih ljudi roda Abdu Šems Utbe ibn Rebia imao je ''problema'' sa sinom Ebu Huzejfom. Njegov sin Velid i kćerka Hind, koju je dao za ženu jednome od kurejšijskih vođa Ebu Sufjanu ibn Harbu (treba ga razlikovati od pjesnika Ebu Sufjana ibn Harisa, Muhammedova, alejhisselam, amidžića), bili su čvrsto privrženi idolopokloničkoj tradiciji, ali je njihov brat Ebu Huzejfa bio čvrst i istrajan musliman. Međutim, u ovom slučaju odnosi nisu bili tako dramatični budući da Utbeu nije nedostajalo izvijesne mudrosti, tako da nije pregonio u pritiscima na svoga nepokornog sina, a i Ebu Huzejfa se nadao da će urođena mudrost njegovog oca približiti islamu.

U jednoj od uglednijih porodica kurejšijskog roda Adi vjerski raskol je započeo još prije pojave Muhammeda, alejhisselam. Hattab ibn Nufejl gorljivi pristaša kurejšijske mnogobožačke religije i tradicije, imao je polubrata po majci po imenu Zejd koji je opet bio, poput Vereke, čvrsti monoteist. Zejd je otvoreno, na Hattabov užas, omalovažavao kurejšijske idole i odbijao imati bilo kakva učešća u njihovu štovanju. Hattab ga je zbog toga progonio i na kraju prisilio da napusti prvo Meku, a potom i Hidžaz. Prognanik je potom, uvijek se raspitujući među rabinima i monasima o istinskoj vjeri Ibrahimovoj, otišao do Mosula u Iraku, pa onda u Siriju gdje ga je neki monah uputio da se ponovo vrati u Hidžaz budući da će se uskoro u zemlji koju je bio napustio pojaviti Božji Poslanik. Zejd je krenuo da se vrati, ali mu je bilo suđeno da bude ubijen negdje blizu južnih granica Sirije. Vijest o njemu je došla i do Muhammeda, alejhisselam, koji je izjavio da će on na Sudnjem Danu ustati kao onaj koji u sebi samome nosi vrijednosti cijelog jednog naroda.[12]

Ovaj porodični vjerski raskol privremeno je prenešen i na narednu generaciju, jer je Hattabov sin Omer bio veoma jako privržen mnogobožačkoj religiji predaka, dok je Zejdov sin Seid među prvima primio islam. Još od ranije su veoma srdačni odnosi između Omera i Seida kulminirali time da je Omer svoju rođenu sestru Fatimu dao Seidu za ženu, a kako su Seid i Fatima, koja je takođe primila islam, krili svoju vjeru, Omer nije ništa znao o tome pa su se veoma srdačni odnosi između njih nastavili.

Omer ibn Hattab je, smjerno slijedeći stope svoga daidže Ebu Džehla,[13] u to vrijeme bio jedan od najžešćih i najvatrenijih neprijatelja islama.

Međutim, za razliku od Ebu Džehla, dvadesetšestogodišnji Omer bio je pobožan. On je zaista iskreno vjerovao u kurejšijska božanstva, tako da je njegova netrpeljivost prema muslimanima imala duhovnu osnovu. Od malih nogu Omer je od strane svoga oca Hattaba bio odgajan da izuzetno poštuje Kabu i sve idole u njoj. I Kaba, i bogovi i boginje, i njihove statue – idoli, sve je to za njega činilo jedno sveto jedinstvo u koje se nije smjelo dirati. Ovo je jedinstvo, izgleda, za njega bilo sâm osnov egzistencije Kurejšija ... a onda je to jedinstvo narušeno i Meka je postala podijeljen grad, grad sa dvije zajednice i dvije vjere. Svemu tome u njegovoj svijesti uzrok je bio jedan čovjek, Muhammed ibn Abdullah. Razmišljajući na takav način već neko vrijeme, Omer ibn Hattab je u jednom trenutku, nedugo nakon povratka kurejšijskih izaslanika iz Abisinije neobavljena posla, donio svoju odluku. Odlučio je da po svaku cijenu ubije Muhammeda, alejhisselam, pa makar izgubio i vlastitu glavu, kako bi tako, kako je on tada vjerovao, prestao razdor i povratilo se sveto jedinstvo Kurejšija. Opasao je svoju sablju i izašao iz kuće riješen da svoj naum sprovede do kraja.

Ali, između Omera i ostvarenja njegovog nauma ispriječila se sudbina, jer je dragi Allah još od praiskona bio odredio da bude ispunjena dova Njegovog miljenika i Poslanika, Muhammeda, alejhisselam, kojom je on nešto ranije molio da islam u Meki bude ojačan bilo preobraćenjem Ebu Džehla, bilo njegova sestrića Omera ibn Hattaba.[14] Tako se zbilo da je Omer idući ka Poslanikovoj kući sreo svoga suplemenika Nuajma ibn Abdullaha koji je po izrazu Omerova lica zaključio da se nešto posebno sa njim dešava. Upitao ga je kuda se uputio tako ljutit i naoružan. Omer se povjerio Nuajmu i ne sanjajući da je i on prikriveni musliman. Shvativši o čemu se radi, Nuajm je prvo pokušao odvratiti Omera upozoravajući ga da Muhammed, alejhisselam, ima dosta pratilaca tako da će sigurno biti ubijen ako pokuša atakovati na Poslanika. Međutim, kako, inače veoma hrabri i odlučni, Omer ne pokaza nimalo straha, Nuajm je morao zaigrati na posljednju kartu. U želji da makar malo uspori Omera i dobije na vremenu kako bi mogao upozoriti Poslanika na Omerove namjere, Nuajm je povukao očajnički potez. Morao je odati tajnu svoje braće po vjeri koji su, kao i on, krili svoju vjeru nadajući se da će mu oni, s obzirom na okolnosti, to oprostiti. Rekao je Omeru da su mu sestra Fatima i zet Seid takođe muslimani i preporučio mu da prvo uredi stanje u svojoj porodici. Bijesni Omer se iz istih stopa uputio ka kući svoje sestre, a Nuajm je požurio ka Erkamovoj kući u blizini Safe da odmah upozori Muhammeda, alejhisselam, koji se u to vrijeme tamo nalazio.

Za to vrijeme u Seidovoj i Fatiminoj kući nalazio se Habbab ibn El Erett koji ih je redovno posjećivao da zajedno uče časni Kur'an. Kada su začuli bijesno Omerovo dozivanje ispred kuće, Habbab se hitro sakrio, a Fatima je sakrila rukopis kur'anskih ajeta u svoju haljinu. Allahova volja je, međutim, bila da je Omer već bio čuo njihovo učenje tako da ih je, čim je silovito ušao u kuću, bijesno upitao šta to uče. Pokušavali su ga ubijediti da ništa nije čuo, ali je on već postao svjestan da su oni primili islam i silovito je nasrnuo na Seida i započeo se sa njim tući. Fatima je pokušala da odbrani svoga supruga, pa ju je Omer toliko žestoko udario da joj je potekla krv. Ta krv što je potekla bila je svojevrstan šok za sve njih. Šok koji je još više učvrstio Fatimu i Seida, tako da su oni odlučno stali pred Omera i ponosito rekli da su oni muslimani pa on neka pokuša učiniti šta mu je volja. Sa druge strane, kada je vidjeo kako teče krv iz tijela njegove sestre, u Omeru se nešto prelomilo. Osjetio je veoma veliku unutarnju bol zbog onoga što je uradio sestri i ta bol mu je sasvim ugasila srdžbu. Osjetio je takođe i duboku žâl i kajanje zbog svog postupka, ali isto tako i iskrenu znatiželju da vidi kakve su to riječi koje Muhammed, alejhisselam, donosi, tako da je blagim glasom zatražio od svoje sestre da mu dadne taj rukopis, da vidi šta su to njih dvoje maločas čitali. Fatima je u prvi mah bila nepovjerljiva, ali se uvjerila da se nešto u njenom bratu mijenja kada je on otpasao svoju sablju i zakleo se svim svojim božanstvima da će im vratiti rukopis kada ga pred njima pročita. Omer je, štaviše, pristao da se opere prije nego li uzme u ruke rukopis, kada ga je Fatima na to upozorila.[15] To čišćenje vodom bilo je i svojevrstan simbol očišćenja Omerovog srca, tako da je ono postalo prijemčivo za mubarek ajete sure Ta-Ha koji su bili zapisani na rukopisu koji je Fatima dala Omeru da pročita:

Ta Ha. Ne objavljujemo Kur'an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji, objavljuje ga Stvoritelj Zemlje i nebesa visokih, Milostivi, koji upravlja svemirom svim. Njegovo je što je na nebesima i što je na Zemlji i što je između njih i što je pod zemljom! Ako se ti glasno moliš - pa, On zna i šta drugom tajno rekneš i što samo pomisliš! Allah, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!

A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: "Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati." A kad do nje dođe, neko ga zovnu: "O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj da bih ti uvijek na umu bio! Čas oživljenja će sigurno doći, od svakog ga tajim, kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti. I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u nj onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen ... (20:1-16)

Allah dragi je, vezano za raniju dovu Muhammeda, alejhisselam, između Ebu Džehla i Omera ibn Hattaba odabrao Omera, tako da su se ovi mubarek ajeti odmah usadili u krajnje dubine Omerovog srca koje je u trenu potpuno okrenuto ka istini i svjetlosti, a na usta su mu izašle riječi divljenja ljepoti onoga što je upravo pročitao. Tada je i Habbab, jasno prepoznavši u Omerovoj zadivljenosti ljepotom Kur'ana ispunjenje dove Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, izašao iz svoga skrovišta. Omer im tada, na veliku radost sviju njih, obznani da je odlučio prihvatiti islam, pa ga Habbab uputi ka Erkamovoj kući gdje mogaše naći Poslanika i pred njim izgovoriti šehadet. Omer se ponovo opasa svojom sabljom i krenu u pravcu Safe. Kada je stigao pred vrata Erkamove kuće, on se javi i zatraži dozvolu za ulazak. Njegov dolazak, s obzirom da ih je Nuajm već stigao izvijestiti, bio je očekivan. Iako su vidjeli da je opasan sabljom, Poslanik ipak odluči pustiti ga da uđe unutra, s obzirom da tu bijaše prisutan i Hamza koji je svakako mogao izaći na kraj sa Omerom ako bi on šta pokušao. Međutim, kada Omer uđe svi prisutni odmah uvidješe da on sada bijaše sasvim drugi čovjek, a kada izgovori šehadet, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, izgovorom tekbira iskaza iskrenu radost, i vlastitu i svih prisutnih.

Omer, hrabar i odlučan kakav već bijaše, i ne pomisli kriti svoj islam. Naprotiv, već idućeg jutra ode pravo na vrata Ebu Džehlu i reče mu u lice da je primio islam, a ovaj ga u bijesu prokle i zalupi mu vrata pred nosom.

Sa Omerovim preobraćenjem muslimani su uz Hamzu dobili još jednog snažnog zaštitnika, a to su Kurejšije ubrzo mogli i konkretno osjetiti u tome što su se sada muslimani počeli sve češće otvoreno klanjati dragom Allahu u sred svetog prostora Kabe u društvu hazreti Omera, koji ih je na to podsticao i ohrabrivao, i hazreti Hamze. Da stvari počinju ići loše po njih osjetili su i po neuspjehu njihove delegacije u Abisiniji, tako da su odlučili povući radikalne poteze. Odlučili su potpuno izopćiti cjelokupan rod Hašim i blokirati ga sve dotle dok oni ne prestanu štititi Poslanika ili on ne odustane od svoje misije.

Okupili su se uglednici i poglavari svih kurejšijskih rodova, osim roda Muttalib koji se odbio odreći svojih hašimijskih rođaka pa su i oni izopćeni. Mada se neki od njih nisu slagali sa tim ipak je prevagnula volja većine, tako da su sačinili dokument[16] po kojemu niko neće ništa kupovati od izopćenika, niti im šta prodavati, niti sklapati brakove s njima. Čak četrdeset kurejšijskih starješina stavilo je svoje potpise i pečate na dokument, koji je onda svečano pohranjen unutar Kabe. Interesantno je, da paradoks bude veći, da su ovaj dokument poricatelji Božijeg poziva započeli riječima: ''U Tvoje ime, o Bože''. Kada je saznao za ovo Poslanik je samo prokomentarisao da će crv izgristi čitavu povelju, a da će samo ostati ispisano Allahovo Ime, što se kasnije i obistinilo.

Na ovaj način je izopćenim rodovima prekinuta svaka opskrba, kao i sve veze sa ostalim Kurejšijama, i poslovne, i bračne, i društvene, čime je započeo period njihove potpune izolacije. Rodovi Benu Hašim i Benu Muttalib su se, radi uzajamne sigurnosti, uglavnom svi naselili u području mekanske doline gdje je živjeo Ebu Talib. Tu se doselio i Muhammed, alejhisselam, sa Hatidžom i svim svojim ukućanima, a odatle se iselio Ebu Leheb sa svojom ženom i porodicom jer on jedini od roda nije bio pod izopćenjem iz sasvim razumljivih razloga.

Informacije o trajanju ove izolacije i njenom završetku vam, poštovani čitaoci, želimo proslijediti kroz sljedeća dva citata:

... Ova se zabrana nije uvijek strogo primijenjivala, niti je bilo moguće zatvoriti sve pukotine s obzirom na to da je žena i nakon udaje u drugi rod ostajala članom vlastite obitelji. Ebu Džehl je neprestano bio na oprezu, ali nije mogao uvijek nametnuti svoju volju. Jednog je dana sreo Hatidžinog bratića Hakima sa robom koji je nosio vreću brašna, i činilo se da su se uputili u naselje Beni Hašim. Optužio ih je da nose hranu neprijatelju i zaprijetio je da će Hakima potkazati Kurejšijama. Dok su se prepirali, naišao je Ebu l-Bahtari, još jedan čovjek iz roda Esed, i upitao šta se dešava, a kad su mu objasnili, rekao je Ebu Džehlu: "Brašno je njegove tetke i ona ga je poslala da joj ga donese. Pusti čovjeka neka ide svojim putem." Ni Hakim ni Ebu l-Bahtari nisu bili muslimani, ali to što se vreća prenosila od jednog do drugoga člana roda Esad, nije trebalo da brine bilo koga van ovoga roda. Uplitanje ovoga Mahzumije bilo je sra­mno i pretjerano. A kako je Ebu Džehl ostao pri svome, Ebu l-Bahtari uze kamilju viličnu kost i tako ga jako njome udari po glavi da se ovaj gotovo onesvijestio i pao na zemlju, na šta su ga snažno izgazili noga­ma na zadovoljstvo Hamze, koji je u tom trenutku slučajno naišao.

Hakim nije prekoračio svoja prava, ali su zato drugi jednostavno prkosili zabrani iz suosjećanja prema njenim žrtvama. Hišam ibn Amr iz roda Amir, nije imao hašimijske krvi, ali je njegova obitelj imala bliske ženidbene veze sa ovim rodom; često je znao noću dovesti kamilu nato­varenu hranom do ulaza u Ebu Talibovu četvrt, onda bi joj skinuo ular i udario je po slabini tako da je ona sama išla pored njihovih kuća, a sli­jedeće noći bi je natovario odjećom i drugim darovima.

Pored takve pomoći nevjernika, sami muslimani iz drugih rodova, a naročito Ebu Bekr i Omer, iznalazili su različite načine da zaobiđu ovu zabranu. Dvije godine kasnije, Ebu Bekr se više nije mogao ubrajati u imućne ljude. Pa bez obzira na pristižuću pomoć, ova dva stradalnička roda patila su od stalne nestašice hrane, koja je ponekad graničila sa glađu.

U svetim mjesecima, kada su mogli napustiti svoja utočišta i slobo­dno se kretati bez straha da će ih se zlostavljati, Poslanik je često odla­zio u Svetilište, a starješine Kurejšija su koristili tu priliku da ga vrije­đaju i izvrgavaju ruglu. Ponekad, dok bi izgovarao riječi Objave, kao opomenu Kurejšijama na ono što se dogodilo narodima prije njih, Nadr iz roda Abdu d-Dar bi ustao na noge i rekao: "Tako mi Boga, Muham­med nije bolji govornik od mene. Njegov govor nije ništa do legende o narodima drevnim. Njemu su njegove ispisane baš kao što su meni mo­je. Onda bi im kazivao priče o Rustemu i Isfendijaru, i o kraljevima perzijskim. U vezi sa ovim objavljen je jedan od mnogih ajeta koji govore o srcu koje pruža mogućnost čovjeku da spozna nadnaravnu zbilju. Okom srca, iako je ono zatvoreno u zabludjelom čovjeku, moguće je upijati tračke svjetlosti, koja je, suštinom svojom, vjera. Ali griješan ži­vot čini da se oko srca stvori ovoj od gareži, tako da ono ne može osje­titi da je poslanica Božanskog porijekla:

Kad mu se Naši kazuju ajeti, zbori: "Pripovijesti pokoljenja drevnih!" Tako nije! Ono što su radili, srca njihova zastrlo je![17]

Oprečno ovome jeste stanje vrhune spoznaje, o kojemu je Poslanik u više navrata svjedočio tvrdeći da mu je oko srca otvore­no čak i dok spava:

'Moje oko spava, ali mi je srce budno.' [18] ...[19]

... Izopćenje rodova Hašim i Muttalib potrajalo je dvije ili više godina i nije donijelo željeni učinak. Čak je imalo neželjene i nepredvidive posljedice, jer je skrenuta još veća pažnja na Poslanika, a o novoj se vjeri u cijeloj Arabiji pričalo više nego ikada. Neovisno od ovoga, mnoge Ku­rejšije su počeli ponovo razmišljati o izopćenju, pogotovo oni koji su imali rodbinu među onima koje je ona pogađala. Došlo je vrijeme da se promijeni mišljenje, a prvi koji je reagirao bio je onaj isti Hišam koji je tako često slao kamilu sa hranom i odjećom za Hašimije. Međutim, bio je svjestan da sam ne može ništa postići pa je otišao kod Mahzumije Zu­hejra, jednog od dvojice sinova Poslanikove tetke Atike, i rekao mu: "Možeš li mirno jesti, lijepo se nositi i vjenčavati žene kad znaš kako je rodbini tvoje majke? Oni ne mogu ni kupovati ni prodavati, niti se ženi­ti niti udavati. Bogom se kunem da su oni braća Ebu l-Hakemove maj­ke", misleći pri tom na Ebu Džehla, "a da si ti njega pozvao da uradi ono našta je on tebe pozvao, on to nikad ne bi uradio." "Nosi se, Hiša­me," uzvratio mu je Zuhejr. "Šta ja tu mogu? Ja sam sam. Da imam uza se još nekoga, ne bih se smirio dok to ne ukinem." "Našao sam čovje­ka," reče Hišam." "Ko je on?" "Ja.'' "Nađi nam trećeg," zatraži Zuhejr. Tako je Hišam otišao Mut'imu ibn Adiju, jednom od vodećih ljudi roda Nevfel, unuku samog Nevfela, brata Hašima i Muttaliba. "Je li to tvoja volja," upitao ga je, "da dvojica Abdu Menafovih sinova skapavaju od gladi a ti to gledaš s dopuštenjem Kurejšija? Tako mi Boga, dopustiš li im da to urade, i tebe isto čeka." Mut'im je zahtijevao da se nađe i čet­vrti čovjek, pa Hišam ode kod Ebu l-Bahtarija, iz roda Esed, onog što je udario Ebu Džehla zbog Hatidžine vreće brašna, a kad ovaj htjede da se nađe i peti, Hišam ode kod još jednog Esedije, Zem'e ibnu l-Esveda, ko­ji pristade da bude peti ne tražeći da se nađe šesti. Svi se okupiše te no­ći na Hedžunu iznad Mekke i dogovoriše kako će ostvariti svoju naka­nu, te se obavezaše da neće odustati od toga sve dok ne ponište ovaj do­kument. "Mene se to najviše tiče," rekao je Zuhejr, "pa ću ja prvi i go­voriti."

Zarana slijedećeg dana, oni se pridružiše ljudima okupljenim u Dža­miji, a Zuhejr, odjeven u dugu odoru, obiđe Kabu sedam puta. Onda se okrenu ljudima i reče: "Narode Mekke, zar ćemo mi jesti i odijevati se dok Hašimovi sinovi umiru, jer ne mogu ni kupovati ni prodavati? Tako mi Boga, neću se smiriti dok se ovo nepravedno izopćenje ne ukine." "Lažeš!" - uzviknu njegov rođak Ebu Džehl. "Neće se poništiti!" "Ti si veći lažov," reče Zem'a. "Mi nismo bili za to da se napiše kada se pisa­lo." " Zem'a je u pravu," doda Ebu l-Bahtari. "Ne slažemo s onim što je u njemu napisano i nismo za to." "Obojica ste u pravu," složi se i Mut'im, "a onaj koji je rekao ne, lažac je. Pozivamo Boga da posvjedo­či našu nevinost u tome i u onome što je napisano u njemu." Hišam je to isto ponovio, a kada ih Ebu Džehl stade optuživali da su svu noć kovali zavjeru, Mut'im ga prekide odlaskom u Kabu po dokument. Pobjedono­sno je izašao sa malim komadom pergamenta u ruci: moljci su pojeli ci­jelu zabranu, samo su ostale uvodne riječi: "U Tvoje ime, Bože". Većina Kurejšija bijaše već bila pridobijena, a ovo neosporno zna­menje je prestavljalo konačni i odlučujući dokaz. Ebu Džehl i jedan ili dvojica njegovih istomišljenika znali su da nema svrhe opirati se. Zabrana je zvanično opozvana, a jedna grupa Kurejšija je otišla odnijeti dobre vijesti u rodove Beni Hašim i Beni Muttalib. ...[20]

Nakon što je izopćenje ukinuto, Kurejšije su, moguće i pod jakim dojmom Znamenja uništenja čitavog dokumenta osim uvodne rečenice sa Allahovim Imenom, što je, budući da je on to odmah u početku izopćenja najavio, bilo još jedno Čudo, očevidan znak Muhammedovog, alejhisselam, vjerovijesništva, za neko vrijeme popustili sa pritiscima. Informacija o tome, vjerovatno sa izvijesnim pretjerivanjima, stigla je i do Abisinije tako da su neki od izbjeglica odlučili da se vrate u Meku, dok su drugi procijenili da je u pitanju samo privremeno stišavanje progona pa su odlučili ostati. Među onima koji su se tada vratili iz Abisinije u Meku bili su hazreti Osman i Rukajja, Ebu Huzejfa i svi Poslanikovi rođaci osim Džafera ibn Ebi Taliba i Ubejdullaha ibn Džahša koji su odlučili ostati.

Kurejšijske vođe su pokušale da ovaj period zatišja iskoriste da dođu do neke vrste kompromisa, pa su jednom prilikom Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, predložili da svi zajedno jedne godine obožavaju dragog Allaha, a druge njihove bogove i tako redom, godinu za godinu. Ovaj prijedlog je mogao biti i prihvatljiv za Poslanika, jer bi ljudska logika mogla pretpostaviti kako je moguće da za čitavu godinu obožavanja istinskog Boga mnogobožačka srca postanu dovoljno prosvijetljena da bi po isteku godine shvatila istinu i nastavila je trajno slijediti. Tako je Muhammed, alejhisselam, došao u jedno stanje kada je potencijalno mogao i prihvatiti ovaj prijedlog, ali ga je dragi Allah učinio dovoljno čvrstim u vjeri, da mu je bilo kristalno jasno da se istina i laž, baš poput otrova i lijeka, ne mogu miješati. Isto kao što i mala količina otrova ubačena u lijek čini čitavu smjesu otrovnom, tako i laž izmiješana sa istinom ustvari trajno uništava tu istinu, jer sam pojam istine nužno zahtjeva svako odustvo neistine, tj. laži. Drugim riječima, ako u nekoj izjavi ima makar malo laži, cjelokupna izjava postaje neistinita. Zato je Poslanik odbio ovaj prijedlog u potpunosti, a Objava je svim generacijama muslimana, sve do Sudnjeg Dana, objasnila ovu mudrost i sve nas skupa upozorila da se Allahova vjera nikada i ni u kom slučaju ne smije svjesno mijenjati ni za čiji hatar, jer bi onaj ko bi to učinio ustvari izdao dragog Allaha i tako postao otpadnik od vjere:

I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni smatrali prijateljem. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio i tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao. (17:73-75)

Nužnost jasnog i potpunog razgraničenja istine i laži ovjekovječena je i sljedećim ajetima koji su, kako se prenosi, u to vrijeme objavljeni:

Reci: "O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, vama vaša vjera, a meni moja!" (109:1-6)

Godina 619. po Isau, alejhisselam, u historiji je postala poznata kao ''Godina tuge''. Tako ju je nazvao Muhammed, alejhisselam, zato što su u njoj preselili na ahiret njegova voljena žena hazreti Hatidža i njegov amidža Ebu Talib.

U veoma sretnom braku sa hazreti Hatidžom Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je proživio dvadeset pet godina. Ona mu je bila i supruga, i najbliži prijatelj, i vjerni pristaša njegove poslaničke misije. Hatidža mu je zaista bila plemeniti dar od dragog Allaha, što je Poslanik svakako znao, a njezina velika deredža kod Gospodara svih svjetova može se vidjeti i iz poznatog događaja kada je Džibril prenio Muhammedu, alejhisselam, pozdrav selama njegovoj supruzi od njezinog Gospodara, kao i obavijest da joj je u Džennetu pripremljeno lijepo mjesto ahiretskog boravka.

Ubrzo nakon Hatidžinog preseljenja na ahiret i Poslanikov amidža Ebu Talib se ozbiljno razbolio. Pošto je postalo jasno da umire, posjetili su ga neki od najuglednijih kurejšijskih vođa među kojima su bili Ebu Sufjan, Utbe, Umejja i Ebu Džehl i zatražili od njega da pokuša isposlovati kod svoga bratića da ostavi njihovu vjeru na miru, pa bi onda i oni ostavili njega na miru. O tome kako je tekao taj razgovor i kako je Ebu Talib ispustio svoju dušu prenosimo vam, poštovani čitaoci, citat od Ibn Hišama:

... Kad se Ebu Talib smrtno razbolio i kad su to doznale Kurejšije, jedni drugima su rekli: ''Islam su primili i Hamza i Omer, a vjera Muhammedova je uzela maha u svim kurejšijskim plemenima ... Hajdemo stoga kod Ebu Taliba, pa nek' nam pripremi svoga bratića i nek' njemu da naše garancije. Mi, bogme, nismo sigurni da nam on neće uzeti primat!''

Ibn 'Abbas kaže: ''Tako su otišli kod Ebu Taliba i s njim obavili razgovor. Sve su to bili uglednici njegova naroda: 'Utbe ibn Rebi'a, Šejbe b. Rebi'a, Ebu Džehl b. Hišam, Umejje b. Halef i Ebu Sufjan b. Harb. ''Ebu Talibe'', rekli su mu, ''ti znaš kakvo mjesto zauzimaš kod nas a, kao što vidiš, u stanju si koje zabrinjava. Također su ti poznati odnosi između nas i tvoga bratića. Zato ga pozovi i daj mu naše garancije, a od njega uzmi garancije za nas: neka se on nas prođe, a mi ćemo se proći njega, neka ostavi našu vjeru, a mi ćemo ostaviti njegovu!''

Ebu Talib je potom poslao po Poslanika. ''Bratiću'', rekao mu je, ''ovo su uglednici tvoga naroda. Došli su da ti dadnu garancije i da iste uzmu od tebe.'' ''U redu!''; odgovorio je Poslanik. ''Neka mi daju samo jednu riječ – dobiće njome sve Arape, a prihvatiće im je i stranci!'' ''Hoćemo, tako nam tvoga oca!''; rekao je Ebu Džehl. ''Daćemo ti ih deset!'' ''Recite:'', nastavio je Poslanik, ''La ilahe illellah i prođite se obožavanja bilo koga osim Njega!'' ''Ovaj nam čovjek, bogme, neće dati ono što mi tražimo!''; kazali su oni. ''Hajdemo mi, i nastavimo slijediti vjeru predaka naših, dok Allah ne presudi između nas i njega!'' [21]

Zatim su otišli, a Ebu Talib se obratio Poslaniku: ''Nisi im, bratiću, Boga mi tražio mnogo!'' Kad je to rekao, Božiji Poslanik se ponadao da bi i on mogao primiti islam. ''Amidža!''; govorio mu je. ''Izgovori ove riječi, one će ti na Sudnjem Danu omogućiti šefa'at (zauzimanje)!''

Vidjevši silno nastojanje Božijeg Poslanika, Ebu Talib je odgovorio: ''Da se ne bojim da ćeš biti vrijeđan, ti i potomstvo tvoga oca poslije mene, i da će Kurejšije pomisliti da sam to rekao iz straha od smrti, ja bih ih doista izgovorio. Ovako, mogu ih izreći samo da tebi udovoljim!''

Kad mu se smrt sasvim približila, 'Abbas je pogledao u njega i primijetio kako miče usnama. Dobro je naćulio uši. ''Bratiću!''; rekao je Poslaniku. ''Moj brat je izgovorio ono što si mu govorio!'' ''Nisam čuo!''; rekao je Poslanik.

Allah, dželle šanuhu, je o onoj grupi koja se bila sakupila kod Ebu Taliba i kazala to što je kazala, objavio:

Sad. Tako Mi Kur'ana slavnoga, zbilja su u osionosti i raskolu oni koji ne vjeruju! Koliko smo samo pokoljenja uništili prije njih! Oni su pomoć zazivali, ali za sve kasno bi! I čude se što im jedan od njih opominjatelj dođe. I nevjernici vele: ''Ovo čarobnjak i lažov je! Zar on da učini božanstva Bogom jednim? Zbilja, ta je stvar vrlo čudnovata!'' I glavešine među njima krenuše: ''Ma, idite i sa vašim božanstvima se strpite! To je doista nešto što se naveliko hoće! Za ovo nismo čuli mi od minulih naroda'', - tj. od kršćana koji su govorili: ''Allah je treći od trojice!'' – ''ovo nije drugo do izmišljotina!'' (Sura Sad, 1.-7.).

Zatim je Ebu Talib ispustio dušu. ...[22]

Nakon smrti Ebu Taliba njegovo mjesto starješine roda Benu Hašim, po običajnom plemenskom pravu pripalo je Ebu Talibovom bratu Ebu Lehebu. S obzirom na svoju novu ulogu Ebu Leheb je morao zvanično preuzeti obavezu zaštite svoga bratića Muhammeda, alejhisselam, ali je, s obzirom na poznati odnos između njih dvojice, svima u Meki bilo jasno da je ta zaštita samo formalne prirode, bez ikakvog stvarnog dejstva. Zbog toga su se sada počeli znatno povećavati slučajevi vrijeđanja, provokacija, pa i fizičkih nasrtaja na Resulullahovu mubarek ličnost kao što je bacanje truhleži u lonac u kome se kuhala hrana za Poslanika, ili bacanje ovčijeg droba uprljanog krvlju i izmetom na njegova mubarek leđa dok je bio na sedždi, ili bacanje prašine u njegove mubarek oči. Ovakve i njima slične provokacije su se počele sve više i sve češće dešavati, a njegov rod nije ništa poduzimao što bi jasno potvrdilo da je on i dalje pod njihovom zaštitom. Tako je, svakako, bilo zbog uticaja Ebu Leheba, a oni među Hašimijama, poput npr Abbasa, koji su i dalje voljeli i iskreno željeli zaštititi Poslanika, imali su ograničen autoritet i nisu mogli pokrenuti čitav rod na ozbiljniju akciju. Uvidjevši ovakvo stanje u svom rodu, Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, je postalo jasnim kako je došlo vrijeme da pokuša naći i neke druge zaštitnike izvan vlastitog roda Hašim i izvan Meke. Odlučio je da pokuša zatražiti gostoprimstvo i zaštitu od plemena Benu Sekif koje je živjelo u gradu Taifu.

Taif, koji se nalazi istočno[23] od Meke, poznat je po obilju vode koja mu osigurava izuzetno povoljne uslove za poljoprivredu. Zato je ovo područje nazvano ''Vrtom Hidžaza'' zbog mnogobrojnih voćnjaka, vrtova, žitnih i cvijetnih polja koja okružuju grad opasan zidinama. U to doba Taif bješe poznat i po velikom hramu posvećenom boginji El-Lat. Sekifije su sebe smatrali čuvarima ovog hrama i bili su veoma ponosni na to. Mada su Benu Sekif bili svjesni da niti njihov hram niti njihov grad nikada ne mogu doseći kod Arapa onaj stepen ugleda koji uživaju Kaba i Meka, to ih nije previše pogađalo jer su i sami poticali od Ismaila, alejhisselam, i imali svoje korijene u Meki. Moguće da se upravo zbog toga, a samo dragi Allah punu istinu o svemu zna, i Muhammed, alejhisselam, nadao da bi oni možda mogli primiti islam, ili mu barem pružiti zaštitu, tako da je odlučio da ode do njih. Međutim, kada je, putujući potpuno sam, stigao u Taif i obratio se stanovnicima, osvjedočio se da su i ovog puta umišljenost, oholost, slijepa vezanost za vjeru i tradiciju predaka kao i interesi očuvanja pozicije čuvara taifskog hrama bili koprena na srcima, ušima i očima, tako da oni ne mogaše prepoznati istinu. Čak se i formirala neobuzdana masa ljudi koja je krenula prema Poslaniku uz viku i najteže uvrede, a moguće da su i bacali kamenice na njega, tako da je on, mubarek, morao izmaći i sakriti se u jedan voćnjak. Kada je rulja prošla mimo njega, malo se smirio i obratio svome Gospodaru:

''Bože moj, Tebi se obraćam za slabost snage svoje, za manjak virtuoznosti i za svoju beznačajnost kod ljudi. O Ti Najmilostiviji, Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar. Kome Si me to prepustio: dalekom koji me mrko gleda ili neprijatelju kome Si me predao!? Opet, ako se Ti ne srdiš na mene, svejedno mi je, Tvoj mi je oprost draži. Utječem se svjetlu lica Tvojega, pred kojim su se obasjale tmine i na kojem počiva i ovaj i onaj svijet, od toga da se Ti rasrdiš ne mene ili da mi se odobri Tvoja ljutnja! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim pomoću Tebe!'' [24]

Allah dragi je, u Svojoj beskrajnoj milosti i dobroti, miljeniku i Poslaniku Svome odmah podario jednu radost i ohrabrenje. Naime, voćnjak u koji se Poslanik sklonio nije bio u vlasništvu Sekifija već je pripadao starješinama kurejšijskog roda Šems Utbi i Šejbi,[25] a desilo se da su baš tada njih dvojica bili prisutni tamo i da su vidjeli kako se sekifijska rulja ponašala prema jednom Kurejšiji, koji je još, poput njih, bio i potomak Abdu Menafa. Zbog ovoga su njih dvojica nakratko zaboravili na vlastito neprijateljstvo prema Poslaniku i odlučili da ga počaste voćem. Pozvali su jednog svog roba, kršćanina koji se zvao Addas i rekli mu da stavi malo grožđa u činiju te njime počasti čovjeka kojeg su mu pokazali. Addas je odnio grožđe Muhammedu, alejhisselam, i ponudio ga da jede. Poslanik je prihvatio ponudu i posegnuo svojom mubarek rukom ka ponuđenom grožđu izgovorivši: ''Bismillah!'' Addas je začuđeno prokomentarisao da je prvi put čuo da neko u toj zemlji izgovara takve riječi prije jela i to je privuklo pažnju Muhammeda, alejhisselam, koji ga upita ko je i odakle je. Addas je odgovorio da je on sljedbenik Mesiha, Isaâ, alejhisselam, i da je porijeklom iz grada Ninive.[26] ''Ninive, grada pravednog čovjeka Junusa (Jone) sina Metaovog (Matejevog)?''; upita ga Poslanik. Addas potvrdi i začuđeno upita svoga sagovornika kako to da on zna za Junusa, alejhisselam. ''On mi je brat'', odgovori mu Muhammed, alejhisselam, ''Allahov je poslanik, a i ja sam Allahov poslanik.'' Addasovo pročišćeno srce jasno prepozna istinu i on poljubi mubarek glavu, ruke i noge Muhammedove, alejhisselam, i tako potvrdi svoju vjeru u njegovo vjerovijesništvo.[27] Kad se Addas vratio svojim vlasnicima, oni ga počeše prekorijevati zbog njegovih poljubaca, a on im reče da mu je taj čovjek govorio o stvarima koje samo istinski Božiji vjerovijesnik može znati, ali i ovaj Znak oni previdješe i zanemariše.

Muhammed, alejhisselam, je, nakon što se malo odmorio i okrijepio u tom voćnjaku, krenuo nazad u Meku ne očekujući da išta dobrog, barem u skorije vrijeme, može dobiti od Sekifija. Noć ga je zatekla u dolini Nahla, odmorištu koje se nalazi na pola puta između Meke i Taifa. Tu je odlučio da prenoći. Kada je došlo vrijeme noćnog namaza, Poslanik je stao na kijam i glasno učio Kur'an. Plemeniti ajeti privukli su pažnju sedmerice džina iz grada Nasibina,[28] koji su tuda prolazili i oni su, oduševljeni ljepotom Božijeg Govora, zastali i pomno slušali sve dok Poslanik nije završio namaz. Tom prilikom su sva sedmerica primili islam i potom otišli svome narodu da ga pozivaju na pravi put. Tako je Muhammed, alejhisselam, svoju tugu zbog odbacivanja od strane Sekifija, nakon slučaja sa čovjekom iz daleke Ninive, mogao ublažiti još i sa prihvatanjem islama od strane sedmerice pripadnika nevidljive civilizacije koja takođe živi na Zemlji skupa sa ljudima, Ademovim, alejhisselam, potomcima.[29] Ovaj događaj je ovjekovječen časnim Kur'anom:

Kada ti poslasmo nekoliko džina da Kur'an slušaju, kada dođoše da ga čuju, oni rekoše: "Pst!" A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju. "O narode naš", govorili su, "mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaâ objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka istini i na Pravi put upućuje. O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha, On će vam neke grijehe vaše oprostiti i vas od patnje neizdržljive zaštititi!" (46:29-31)

Reci: "Meni je objavljeno da je nekoliko džina prisluškivalo i reklo: 'Mi smo, doista Kur'an, koji izaziva divljenje, slušali, koji na pravi put upućuje, i mi smo u nj povjerovali i više nikoga nećemo Gospodaru našem ravnim smatrati, a On nije, neka uzvišeno bude dostojanstvo Gospodara našeg!; uzeo sebi ni druge ni djeteta; jedan naš bezumnik je o Allahu laži govorio, a mi smo mislili da ni ljudi ni džini o Allahu laži ne govore; i bilo je ljudi koji su pomoć od džina tražili, pa su im tako obijest povećali; i oni misle, kao što i vi mislite, da Allah nikoga neće oživiti; i mi smo nastojali da nebo dotaknemo i utvrdili smo da je moćnih čuvara i zvijezda padalica puno; i sjedili smo okolo njega po busijama da bismo što čuli, ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići; i mi ne znamo da li se onima na Zemlji želi zlo ili im Gospodar njihov želi dobro; a među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih; i mi znamo da ne možemo Allahu na Zemlji umaći i da od Njega ne možemo pobjeći; i mi smo, čim smo Kur'an čuli, u nj povjerovali; a ko u Gospodara svoga vjeruje, ni štete ni nepravde ne treba se bojati; i ima nas muslimana, a ima nas zalutalih; oni koji islam prihvate Pravi put su izabrali, a nevjernici će u Džehennemu gorivo biti." (72:1-15)

Nakon što je prenoćio u dolini Nahla, Poslanik je nastavio put ka Meki potpuno svjestan da je i dalje suočen sa kušnjom i problemom vlastite zaštite. Međutim, dragi Allah mu je ubrzo pružio plemenitu milost i olakšanje u pristanku Mut'ima, starješine kurejšijskog roda Nevfel, da ga zaštiti:

... Poslaniku se nije vraćalo onim istim uvjetima koji su ga samo dva dana ranije prisilili da napusti svoj dom. A da je imao zaštitnika, mogao je i dalje ostvarivati svoju misiju. Beni Hašim su ga iznevjerili, pa se sje­tio majčina roda: Stvari su se i tu loše odvijale, jer je daleko najistaknu­tiji i najuticajniji čovjek u rodu Zuhra bio Ahnes ibn Šerik, koji zapravo i nije bio pripadnik ovog roda, a čak ni Kurejšija. On je ustvari bio Sekifija, ali je dugo bio saveznik roda Zuhra pa su ga počeli smatrati svo­jim poglavarom. Poslanik je već bio odlučio zatražiti od njega pomoć, kada ga utom prestiže konjanik, koji je takoder na konju jahao za Mek­ku, samo brže od njega, pa ga on zamoli da mu učini uslugu tako što će po povratku otići Ahnesu i reći mu: "Muhammed je rekao: 'Hoćeš li mi pružiti zaštitu kako bih mogao prenositi Objavu svoga Gospodara?''' Konjanik je bio voljan da mu izađe u susret i čak je pristao da mu done­se odgovor koji se pokazao nepovoljnim, jer je Ahnes jednostavno uz­vratio da saveznik nema ovlasti govoriti u ime roda s kojim je ujedinjen, niti jamčiti zaštitu koja će ih obavezivati. Poslanik, koji je već bio blizu Mekke, poslao je isti zahtjev Suhejlu. Njegov odgovor je bio jednako ra­zočaravajući, iako razlog za odbijanje nije bio vezan za njegovo proti­vljenje islamu. I ovog su puta bili u pitanju plemenski uzusi. U dolini se Mekke njegov rod isticao među ostalima po tome što je vodio porijeklo od Amira, Luejjova sina, dok su svi drugi bili potomci Amirova brata Ka'ba. Suhejl jednostavno odgovori da sinovi Amirovi ne mogu pružati nekome zašti­tu protiv sinova Ka'bovih. Poslanik je tada skrenuo sa puta što vodi u grad i sklonio se u pećinu Hira, u kojoj je bio primio prvu Objavu. Odatle je uputio molbu starješini s kojim je imao bliskije veze, Mut'imu, pogla­varu roda Nevfel, jednom od peterice ljudi koji su doveli do poništenja zabrane, i Mut'im je smjesta pristao. "Neka uđe u grad," poslao je od­govor; a slijedećeg jutra, pod punom ratnom opremom zajedno sa svo­jim sinovima i bratićima, sproveo je Poslanika do Kabe. Ebu Džehl ih je upitao jesu li postali Muhammedovi sljedbenici. ''Mi ga štitimo'', odgovorili su. A ovome Mahzumiji je samo preostalo da kaže: ''Koga vi štitite i mi mu pružamo zaštitu.'' ...[30]

Sa uključivanjem još jednog kurejšijskog roda, pored roda Hašim, u zaštitu mubarek ličnosti Muhammeda, alejhisselam, znatno se suzila mogućnosti njegovih neprijatelja da mu nanesu neko zlo. Isto tako, ruke Ebu Lehebove postale su u većoj mjeri ograničene u djelovanju pa su oni među Hašimijama što su inače bili voljni pružati zaštitu Abdullahovu sinu, Abdulmuttalibovom unuku, sada mogli više doći do izražaja, prije svih Poslanikov amidža Abbass.

Nastavit će se, inša'Allah ...

[1] Današnja Etiopija.

[2] Nažalost nije nam poznato ime ovog čestitog abisinskog kralja tako da ga i mi, kao i svi nama u ovom trenutku poznati izvori, možemo imenovati samo njegovom kraljevskom titulom Negus.

[3] Kur'an, 19:16-21

[4] Ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah (Život Poslanika Božjeg) u bilješkama popraćenom pregledu od Ibn Hišama, 224.

[5] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 91-95, odnosno na str. 103-107 u Ljiljanovom izdanju.

[6] Detalje o ovome vidjeti u izvorniku: Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Diplomski rad br. 301 studenta Samira Dedića na temu: ''Muhammed, a.s., u Indžilu'', Sarajevo, 2004.

[7] Zgodno je ovdje navesti primjer španskog katoličkog svećenika Anselma Tormeda rođenog krajem 14. stoljeća po Gregorijanskom kalendaru, koji je informaciju o istinskom značenju riječi ''Periklit (Paraklit)'' u velikoj konspiraciji dobio od svoga učitelja u Bolonji Nikole Martela, u to vrijeme jednog od najpoznatijih kršćanskih teologa i mudraca izvana, ali iznutra prikrivenog muslimana. Nakon ovoga je Tormedo 1420. godine zvanično primio islam, uzeo ime Abdullah Et Terdžuman i ostatak života proveo živeći među muslimanima. Detalje o ovome možete, poštovani čitaoci, pronaći u knjizi ''Svećenikov put u islam'', izdate od strane Medžlisa IZ MOSTAR u Mostaru 1423. hidžretske, odnosno 2002. gregorijanske godine. Ubijeđeni smo da ovakvih slučajeva među kršćanima bilo mnogo u prošlosti, da ih ima i danas, i da će ih biti sve dotle dok sa povratkom Mesiha Isaâ, sina Merjemina, alejhisselam, pred Sudnji Dan cijelom čovječanstvu ne postane kristalno jasnom istina o njemu i njegovoj stvarnoj vjeri.

[8] Postoji jedna mogućnost da je ipak Ebu Talib izgovorio šehadet na samoj samrti, ali je ona veoma tanahna zato što je Poslanik po istom hadisu izgovorio da on to nije čuo. O ovome će se, inša'Allah, govoriti kasnije.

[9] Ovo se odnosi na vrijeme o kome trenutno govorimo. Mišljenja smo da su njih dvojica godinama kasnije primili islam, a dragi Allah najbolje zna.

[10] Ebu Leheb je u vremenu prije poslanstva kada je Muhammed, alejhisselam, kao El Emin bio omiljen među svima u Meki, vjerovatno u želji da se još prisnije veže sa tako omiljenom ličnošću, zatražio od svoga bratića da se Rukajja i Ummu Kulsum vjere sa njegova dva sina Utbom i Utejbom. Muhammed, alejhisselam, je na taj prijedlog pristao i te vjeridbe su tada bile ugovorene. U vremenu o kome govorimo Ebu Leheb i njegova žena su taj dogovor grubo razvalili. Nije poznato da li su ti brakovi bili već sklopljeni ili je sve ostalo samo na vjeridbama.

[11] Poznato je da je nakon Rukajjine smrti Muhammed, alejhisselam, hazreti Osmanu dao ruku druge svoje kćeri Ummu Kulsum i da je, nakon što je i ona preselila na ahiret, izjavio da ima još koju slobodnu kćer udao bi je za hazreti Osmana.

[12] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 84, odnosno na str. 93 u Ljiljanovom izdanju.

[13] Ebu Džehlova sestra je bila hazreti Omerova majka.

[14] Kasnije je hazreti Omer znao izjaviti koliko je zahvalan dragom Allahu što je on odabran i da se trese od straha kada pomisli šta bi bilo da je Ebu Džehl tada upućen umjesto njega.

[15] Šerijatski je propis da listove na kojima su ispisani ajeti Kur'ana časnog smiju doticati i u ruke uzimati samo oni koji su čisti (Kur'an, 56:79).

[16] Ibn Hišam prenosi da je taj dokument svojom rukom pisao Mensur ibn Ikrima, kome su se kasnije, nakon Poslanikove kletve, neki prsti ukočili (Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 68.).

[17] Kur'an, 83:13,14.

[18] Ibn Ishaq, 375; Buhari, XIX, 16; itd.

[19] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 99-100., odnosno na str. 111-113 u Ljiljanovom izdanju.

[20] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 101-102., odnosno na str. 113-115 u Ljiljanovom izdanju.

[21] Ebu Bekr Siradžuddin o istom događaju navodi nešto širi odgovor Kurejšija: Pljesnuše rukama, pa rekoše: ''Bili to ti, Muhammede, od više bogova napravio jednoga? Tvoja je ponuda zaista čudna!'' Onda rekoše jedni drugima: ''Ovaj čovjek vam neće dati ništa od onog što tražite, zato idite svojim putem i držite se vjere svojih očeva dok Bog ne presudi između vas i njega.'' (Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 107, odnosno na str. 120-121 u Ljiljanovom izdanju). Ova verzija je više u skladu sa ajetima sure Sad, koji su objavljeni vezano za ovaj događaj, pa izgleda tačnijom, a dragi Allah najbolje zna.

[22] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 80,81.

[23] Preciznije istočno i nešto malo južno od Meke.

[24] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 82, 83.

[25] Za bogate Kurejšije bilo je veoma pomodno da kupuju imanja u Taifu, kako bi mogli tamo ići u vrijeme najveće žege u Meki.

[26] Niniva je drevni grad u području Mosula u današnjem Iraku, čijem narodu je dragi Allah kao Svoga poslanika poslao Junusa, alejhisselam.

[27] Mada, koliko znamo, u literaturi koju smo koristili to eksplicitno nije rečeno, ubijeđeni smo da je ovim činom Addas u stvari primio islam, a dragi Allah najbolje zna.

[28] Nasibin je grad na arabijskom potkontinentu koji se nalazio na karavanskom putu između Mosula i Sirije. Nije nam trenutno poznato da li je danas naseljen i da li je zadržao isto ime koje je imao u doba Muhammeda, alejhisselam.

[29] Kur'an časni (21:107) jasno kaže da je Muhammed, alejhisselam, poslat kao Allahova milost i poslanik ne samo ljudima već svim svjetovima, pa tako i svijetu džina.

[30] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 111-112, odnosno na str. 125-126 u Ljiljanovom izdanju.