Ahmet Alibašić: Do nas je – i to je dobra vijest
Krajem 2010. i početkom 2011. godine dolazi do revolucionar-nih događanja na prostoru Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Optimističniji su ih nazvali “arapsko proljeće” ili “islamsko buđenje”, a oni oprezniji ili manje oduševljeni razvojem situacije oprečno drugačijim izrazima – “arapski sumrak” ili “arapska zima”. S vremenskim odmakom od pet i pol godina, kao i dodatnim informacijama i naknadnom pameti, kako možemo nazvati i rezimirati događanja u Libiji, Tunisu, Egiptu, Siriji, Jemenu i drugim arapskomuslimanskim zemljama?
Ko je živio na selu u proljeće može prihvatiti proljeće kao adekvatan termin. U prirodi je proljeće vrijeme žrtve, a ne žetve; to je najteže godišnje doba; zaliha ponestaje, mnogo se ulaže, a malo ubire… S druge strane, ako je historija od pomoći za razumijevanje trenutnih procesa, onda ništa nije gotovo. Ponudit ću ovdje, mislim, vrlo prikladnu historijsku analogiju: Francusku revoluciju, nasilje koje je proizvela, kontrarevoluciju i panevropski savez protiv Napoleona. Sav je taj period bio jako haotičan, nasilan i pun obrata. Ipak, danas svijet slavi Francusku revoluciju, njene protagoniste, vrijednosti i slogane, a ne Metternicha i druge kontrarevolucionare.
Svakako, dok ovo govorim, prolaze mi slike ubijene djece, žena i ruševina Aleppa, Hame i drugih unesrećenih gradova Sirije. I taman kad pomislim da su revolucionari možda pogriješili, sjetim se da smo mi u Bosni imali podjednako male šanse 1992. godine i da smo krenuli rizičnim putem nezavisnosti. Neko bi mogao kazati da smo mogli odabrati put Crne Gore. Po toj računici, 100.000 ljudi bespotrebno je poginulo, a milioni propatili. Ne znam da ima mnogo Bošnjaka koji tako razmišljaju, jer to je naknadna pamet. Revolucionari koji su odgovorili na zov slobode 2010. i 2011. položili su historijski ispit. Jesu li i drugi koji im nisu pružili podršku, uključujući i nas, to je pravo pitanje!?
A ako je nešto iznenadilo u cijeloj ovoj priči, to su brutalnost i granice do kojih su vlastodršci i njihovi saveznici među intelektualcima, u medijima i drugdje spremni ići da zadrže svoje pozicije. Liberalne demokratije, nažalost, kao i u slučaju Bosne, malo su učinile u odbrani svojih ideala. Nakratko su pružile podršku promjenama, a onda se povukle u komfor izolacionizma i kapitulirale pred predrasudama o islamu i islamistima. Prevladala je indiferentnost na tuđu bol kako u svijetu, tako i među nama koji smo ne tako davno bili žrtve te iste indiferentnosti. Nije ohrabrujući zaključak, ali još jednom se pokazalo da je međunarodna politika realpolitika i da se možemo uzdati samo “u se i u svoje kljuse”. Istovremeno, ne mogu nikako razumjeti naše predstavnike koji zbog sitnih razloga idu na noge onima koji pravdaju ubijanje vlastitog naroda i slanje u smrt desetina ljudi s nepodnošljivom lahkoćom.
I da, “arapsko proljeće” definitivno nije primarno islamska pojava. Takvim ga žele predstaviti kontrarevolucionari i na taj način podijeliti njegove protagoniste. Islamskih motiva nije nedostajalo, ali nisu bili glavni pokretač tog pokreta. To znači da ni u Egiptu vojni udar nije izvršen zbog toga što su na vlasti bila Muslimanska braća, već zato što se zemlja počela demokratizirati. Ko god da je išao tim putem, stradao je. Da podsjetim, gdje su sekularne demokrate poput Barade’ija, humoriste Basima Jusufa i drugih? Svi su pobjegli iz Sisijevog Egipta glavom bez obzira.
Jedan od rezultata tzv. “arapskog proljeća/sumraka” jeste širenje unutarmuslimanskog sukoba između sunita i šiita, potenciranje sektaških i mezhebskih podjela, te nevjerojatan žar i okrutnost u međusobnim borbama. Naprosto je procvala pogubna ideologija anatemizma i tekfirizma. Što je uzrok takvim podjelama i otvorenoj mržnji?
To su različite, a ipak povezane pojave. U početku su demonstracije bile mirne, demokratske i inkluzivne. To je bila noćna mora za establišment u Siriji, Zaljevu, Iranu i Izraelu. S vremenom je stvoreno ozračje za najnevjerovatnije interesne koalicije tih država s ciljem da se ne dopuste promjene. Nakon početne zbunjenosti ta je koalicija krenula u koordiniranu akciju, u kojoj nisu birana sredstva niti se marilo za budžet. Skretanje pažnje s osnovnih zahtjeva “arapskog proljeća” na sektaške sukobe, međuvjersko nepovjerenje i podrška ekstremistima bili su dio tog plana. Nažalost, mnogi su pali pod utjecaj sektaške propagande. S druge strane, kada je izostala međunarodna podrška demokratskoj opoziciji, ekstremisti su dobili svoju priliku.
Nemamo vremena za navođenje dokaza za sve rečeno, navest ću samo dokaze za ekstremizam. U prvim godinama “arapskog proljeća” ISIL gotovo da nije ni postojao, a Al-Qa’eda je bila zbunjena jer su uspjesi mirnih protesta praktično pokazali da Al-Qa’eda nije u pravu. No, kako je revolucija posustajala pred otporom establišmenta, ekstremisti su dobili svoju šansu dijelom i zbog podrške koju su dobili od kontrarevolucionara i sad smo tu gdje jesmo. Javna je tajna da su se zaljevski režimi u Jemenu više bojali umjerenih islamista nego šiija ili ekstremista jer su umjereni islamisti jedina stvarna alternativa tamošnjim vlastima, a za obračun sa šiijama i ekstremistima mogu dobiti podršku svoje i svjetske javnosti kad god zažele. Stvari su izmakle kontroli kad su umjereni islamisti odlučili da ne upadnu u stupicu, ali to je duga priča.
Po Vašem mišljenju, tko stoji iza ISIL-a i ostalih ekstremističkih grupa poput Al-Qa’ede? Kome je u interesu stvaranje tzv. hilafeta i koliko je, zapravo, tako nešto realno moguće u današnjem svijetu?
Ne znam ko stoji i ne znam da se stvari uopće mogu tako postaviti. Prije bih rekao da je riječ o spletu okolnosti i različitih faktora: među muslimanima uistinu postoje oni koji vjeruju da je tzv. Islamska država ispravan put i rješenje. Većina ih je zavedena. To su teški tragičari i gubitnici jer, po svemu sudeći, gube i Dunjaluk i Ahiret. To njihovo naivno uvjerenje mnogi su izgleda koristili i instrumen- talizirali: od bivših Saddamovih oficira, koji se svete za svrgavanje Saddama i njegovog režima, preko Assada, kojemu se ISIL pokazao kao siguran pojas za spašavanje, do režima i skupina u regionu koji su se preko ISIL-a mislili riješiti svojih demokratskih protivnika… Nisu se sve kalkulacije uvijek pokazale preciznim, ali žrtve su uvijek iste: nevini ljudi tih prostora i islam sam.
Živimo u svijetu hladnih kalkulacija
Tko dobiva i kome je u interesu kaos u tom dijelu svijeta? S druge strane, da li se radi o kontroliranom kaosu ili su stvari, ipak, izmakle kontroli?
Znam da postoje različita mišljenja o ulozi urota u ovim događajima. Ko zna za vrhovnu logiku međunarodnih odnosa koja se svodi na nacionalni interes, nema potrebe da poseže za teorijama zavjere. Nijedna teorija zavjere ne može bolje objasniti ponašanje Islamske Republike Iran u Siriji od tvrdnje da sadašnji iranski lideri pokušavaju da u događajima koji se upravo odvijaju osiguraju iranski nacionalni interes kako ga oni vide. A tako je i sa Obaminom odlučnošću da ne interveniše u Siriji ni nakon upotrebe hemijskog oružja od strane sirijskog režima. Živimo u svijetu hladnih kalkulacija. Nije to tragedija samo po sebi, već što se nacionalni interes obično definira kao kratkoročni nacionalni ili osobni interes: da preživimo ovu krizu; da dobijemo ove izbore i tako dalje. Rezultat su mrtva djeca Gouthe, Ajlan Kurdi i stotine hiljada drugih žrtava. Ovo govorim kao analitičar. Kao vjernik, uvjeren sam da će sve doći na naplatu: i trgovina oružjem, i indiferentnost, i sve ostalo što doprinosi ovoj strašnoj tragediji.
U proteklih pet godina značajno je stradala i kršćanska zajednica, u Egiptu i Siriji, a prije toga i u Iraku. Jesu li muslimani s ovih prostora u dovoljnoj mjeri digli svoj glas u obrani Sljedbenika Knjige – ehlul Kitabija?
Da, nažalost, stradali su i oni i, nažalost, nije učinjeno dovoljno da se to stradanje zaustavi. To je još jedan emanet koji nismo ispunili. No, ja sam iz više razloga protiv toga da se izdvaja bilo koja skupina posebno. Između ostalog i zato što to snaži narativ ekstremista da svijetu muslimanska krv nije podjednako sveta kao nemuslimanska. Dodatno, ne znam ko je počinio veći zločin: ekstremisti koji su ciljali neke od tih zajednica ili egipatski, sirijski i drugi režimi, koji su učinili sve da početnu demokratsku energiju demonstracija preusmjere na međuvjerske sukobe i tako diskredituju revolucije. Znam da su neke zapadne vlade pokušale uvjeriti kršćanske zajednice u Siriji da ne nasjedaju na režimske zamke. Nažalost, ti napori nisu u cijelosti uspjeli. Tužan sam kad vidim evropske zvaničnike i vjerske velikodostojnike kako prihvataju realnost i zvanični narativ, na primjer Kaira, kad sve upućuje na drugačiju stvarnost. No, ne treba zaboraviti da i Zapad i vjerske zajednice imaju svoje stereotipe, ekstremiste, kalkulante i moralno indiferentne krugove.
Svaki rat, prije ili kasnije, završava s mirovnim pregovorima. Kakav je mogući ishod pregovora nakon što na Bliskom istoku utihnu borbe: novo prekrajanje granica i dezintegracija postojećih država, status kolonija i stvaranje podloge za nove ratne sukobe, ili…?
S obzirom na sadašnje stanje, ništa od toga nije isključeno. Daytonska Bosna i Hercegovina samo je jedna ilustracija za to. Jedino što u ovom trenutku ne izgleda realno jeste bilo kakva vrsta sretnog završetka, happy enda.
Migracija je uvijek bilo i uglavnom je u njihovoj pozadini teška muka
Tek prije godinu dana ljudi s ovih prostora “saznali” su za rat koji na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi traje od 2011. godine – i to kroz milijunske rijeke izbjeglica s ratom zahvaćenih područja. Kako ocjenjujete ponašanje vlada europskih zemalja tokom izbjegličke krize? Slažete li se s ocjenom da je u svoj toj situaciji, ponekad konfuznoj i nabijenoj raznim dezinformacijama, bilo jako dobro što Vlada Republike Hrvatske nije na državne granice poslala Hrvatsku vojsku ili postavila bodljikavu žicu, poput Orbano- ve Mađarske?
Nama izvan EU neshvatljivo je ponašanje EU i njenih članica. Ispostavilo se da su te strukture mnogo nesposobnije, neuvezanije i neusaglašenije nego smo uopće mogli pretpostaviti. Posebno su zabrinjavajući izljevi ksenofobije i netolerancije u Centralnoj i Istočnoj Evropi. Bilo je trenutaka kad smo se s razlogom pitali da li je EU išta snažnija od kule od karata i da li je uopće posvećena proklamovanim vrijednostima? A za imidž Hrvatske svakako je dobro što se nije izjednačila sa ksenofobičnom Orbanovom Mađarskom.
Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, smatra kako izbjeglička kriza u Europi nije slučajna, već da je dio okrutnog plana “strateške depopulacije” Bliskog istoka, a posebice Sirije, koju provode Washington i njegovi saveznici, s ciljem dugoročnog uništavanja nepodobnih država koje smetaju pri realizaciji grandioznih projekata. Vaš komentar?
Washington i saveznici? Koji? Ako su to Assadov režim, Rusija, Iran i Izrael, onda možda. Ali to je onda paralelna stvarnost u kojoj su uzaludna sva ova naša nastojanja da pokušamo dokučiti smisao povijesnih događaja. Dalje, je li Assadova Sirija zaista nepodobna? Koliko je to puta Izrael zaboljela glava od Assadovih? Koliko bi ih puta zaboljela u budućnosti posebno nakon američko-iranskog sporazuma? Od Assadovog režima trpili su samo Sirijci, koji su decenijama živjeli u jednoj od najneslobodnijih i najkorumpiranijih država, koja je 1982. godine u Hami ubila i do pet puta više svojih građana nego Vojska i MUP Republike Srpske u Srebrenici u julu 1995. Po meni, odgovornost Obamine administracije, ali i EU, jeste u tome što su propustili da intervenišu kad je trebalo. Što ih nije bilo dovoljno briga. Taj se propust nakon prebrzog potezanja u Iraku 2003. godine može razumjeti, ali i dalje smatram da je to bila izdaja američkih ideala i vrijednosti. Da ne govorimo o tome koliko je pretrpio američki kredibilitet. Ispalo je da je Rusija mnogo pouzdaniji saveznik.
Što se izbjeglica tiče, vrlo je moguće da su neke zemlje u tome vidjele priliku za neki šićar, pakost i korist, ali ostaje da su izbjeglice propratna pojava ratova svugdje i svagda, pa i u ovom slučaju. Konačno, šta je s afganistanskim, afričkim, iranskim i drugim izbjeglicama? Šta je s imigrantima iz Latinske Amerike? Ko depopulira Meksiko? Migracija je uvijek bilo i uglavnom je u njihovoj pozadini teška muka.
Po vašem mišljenju, jesu li Europljani u dovoljnoj mjeri upoznati sa zastrašujućim rezultatima pogrešnih politika zapadnih zemalja? Na primjer, znaju li da je u Iraku nakon američke invazije 2003. godine ubijeno oko 1,5 milijuna ljudi – i to zbog nepostojećeg “oružja za masovno uništenje”!? Ili stvarnih razloga rušenja Muammera el-Gaddafija, nakon čega je Libija utonula u kaos, a Italija se preplavila libijskim izbjeglicama od kojih su mnogi završili u dubinama Sredozemnog mora?
Za početak, većinu Evropljana, uključujući i nas, uopće ne zanima šta se dešava u svijetu. U posebnim okolnostima, obično zahvaljujući medijima ili dobro organiziranim kampanjama izazvanim nekim incidentom, javnost se nakratko zainteresira. Ukoliko u tim kratkim periodima pojačanog zanimanja ne dođe do akcije, potreban je dugi ciklus da se iznova nakupi energija. Ti su ciklusi obično smrtonosni za one kojima je ta pažnja jedini tračak nade. Teško onome ko čeka da se savjest savremenoga čovjeka probudi i da se to podudari s postojanjem dovoljno slobodnih resursa u društvu, koji bi se usmjerili na rješavanje nekog problema.
Što se tiče Libije, držim da je priča jako složena, ali da je na koncu najveći krivac i za ovo što se danas dešava sam Gaddafi, koji je 40 godina sputavao razvoj libijskog društva i državnih institucija kako bi osigurao opstanak svoje porodice na kormilu osakaćenog društva. To što je malo ko osim onih koji su imali direktne materijalne koristi od njegovog režima zažalio za njim, govori u prilog njegovoj odgovornosti.
Da se osvrnem ovdje i na zločine pobunjenika. Njih je očito bilo, a ubistvo Gaddafija jedan je od njih. No, to ne može promijeniti krupni plan, kao što pojedinačni zločini branitelja Bosne i Hrvatske nisu mogli uticati na narav odbrambene naravi ratova u Bosni i Hrvatskoj 1990-ih: Gaddafi je trebao otići s povijesne scene, a pobuna je bila opravdana.
Muslimanska nemoć zapravo je ono što danas frustrira većinu muslimana
Kako ocjenjujete ponašanje medija s ovih prostora kada izvještavaju o događanjima na Bliskom istoku? Smeta li Vam kada riječ “Islamska država” novinari, ali i političari, izgovaraju bez prethodno kazane riječi “takozvana”? Koja poruka se može kriti iza takve nesmotrenosti, nepažnje, neobaviještenosti – ili zlonamjernog podmetanja?
Slažem se da je u delegitimaciji ekstremista pojmovlje. Nažalost, ono se koristi i neoprezno i zlonamjerno. Oni koji nekritički prihvataju pojmovlje tzv. Islamske države pristaju uz njihovu tvrdnju da oni predstavljaju istinski islam. S druge strane, nekima uopće nije krivo što se islam i koncept islamske države u svijesti generacija dovode u vezu s nekim od najokrutnijih zločina u novijoj historiji. Onima kojima je stalo da do toga ne dođe ostaje da pažljivo imenuju ljude i pojave. Historijski, sunijski muslimani rijetko su sektama priznavali nazivlje koje su one same sebi davale. Na primjer, mu’tezilije su sebe zvali “sljedbenicima pravde i monoteiz- ma”, a haridžije sebe “zagovornicima Božijeg suda”. Sunnije su ih iz svoje perspektive imenovali “separatistima” i “odmetnicima”. Obamina administracija u ovom smislu izrazito je oprezna i konzistentna. To se ne može kazati za mnoge druge. Nije uvijek u pitanju malicioznost. Ponekad su razlozi navika, nedostatak općeprihvaćenih alternativa i slično.
Na raznim muslimanskim konferencijama diljem svijeta često se apelira za mir među muslimanima, na međusobno poštovanje i bratsku suradnju, citiraju se kur’anski ajeti i hadisi. Međutim, nije pomoglo. Može li više ikada nakon ovakvog brutalnog unutarmuslimanskog sukoba doći do željenog jedinstva ummeta? Da li je jedinstvo muslimana samo nedosanjani san i utopija?
Nema sumnje da živimo u teškim i tužnim vremenima. Nema ništa što bi u ovom trenutku davalo nadu u neku radikalnu promjenu nabolje u bliskoj budućnosti No, historija muslimanske zajednice poznaje takve faze iz kojih se ummet uzdizao. Kada i kako će se to desiti uistinu je teško kazati. Nadam se da nisu u pravu oni koji kažu da mora biti još gore prije nego bude bolje. Ono od čega svakako neće biti bolje ni ummetu ni svijetu jesu odmetnute vlasti i odrođeni intelektualci i ulema koji pozivaju na jedinstvo po konferencijama koje ste spomenuli, jer njima nije ništa preče od njihovih uskih interesa. Stoga držim da je ponovno povezivanje uleme i intelektualaca sa zajednicom, njenim aspiracijama te stavljanje vlasti u službu općega dobra preduvjet za bilo kakvu kredibilnu priču o jedinstvu muslimana.
Sama ideja jedinstva složena je, utoliko što ima emotivnu, idejnu, ekonomsku, društvenu pa tek onda političku dimenziju. Politički govoreći, ummet nije jedinstven od 132. hidžretske, odnosno od 750. godine. Ne vidim da je to jedinstvo prioritet u ovom trenutku, ali zato uzajamni respekt, poštivanje uzajamnih prava i jedinstvo akcije na kritičnim poljima kao što je očuvanje mira i društvene harmonije jesu. U ovom kontekstu na um pada mi tvrdnja jednog uglednog historičara: slabi se ne ujedinjuju. Muslimanska nemoć zapravo je ono što danas frustrira većinu muslimana. No, da bi riješili taj problem, morat će riješiti čitav niz drugih problema, uključujući pitanja slobode, vladavine prava i ekonomskog razvoja a to je dovoljno posla za nekoliko generacija.
Samo dvoje nije prihvatljivo: rezignacija i kršenje međunarodnog prava
Kada govorimo o jedinstvu ummeta onda je jedna od nezaobilaznih konsenzualnih točaka bila podrška palestinskom narodu. 68 godina Palestinci se nalaze pod okupatorskom i uzurpator- skom čizmom cionističkog režima. Ima li naznaka da bi moglo doći do poboljšanja položaja palestinskog naroda i međunarodnog priznanja države Palestine?
Taj konsenzus uglavnom je nominalan. Da je bilo istinske volje i saglasnosti, moglo se uraditi mnogo više na rješavanju ove nepravde kosmičkih razmjera. Ovako većina onoga što se dešava Palestincima djeluje nadrealno i nema naznaka da će se situacija uskoro naglo promijeniti. Svakako, čuda su moguća, ali nema naznaka. Generalno, raste svijest u svijetu o neodrživosti trenutnog stanja, ali ona još uvijek nije dovoljna da donese promjenu.
Novinar, publicist i bivši diplomat Zlatko Dizdarević nedavno je izjavio: “Jesu li oni što guraju Palestince u teror, a Izraelce u fašizam uopće svjesni tog civilizacijskog horora? Znaju li što rade? Mislim da znaju i baš zato to rade.” Vaš komentar?
Ne bih ponavljao opća mjesta o nepravdi, hipokriziji, žrtvama koje su postale vinovnici i sličnome. Temeljni izazov pred svim Palesticima i onima koji ih podržavaju jeste kako kanalisati i usmjeriti akumulirani bijes, odnosno simpati na način da to ne donese nove patnje Palestini ili nekoj drugoj zajednici. Napuštanje Palestinaca samo pojačava njihov očaj i to ne može donijeti nikakvo dobro. Držim da svi možemo i moramo doprinijeti da ta tragedija bude okončana: politički, ekonomski, pravno, socijalno, vjerski, kulturno, umjetnički… Načina je bezbroj. Samo dvoje nije prihvatljivo: rezignacija i kršenje međunarodnog prava. I jedno i drugo garanti su poraz. Između toga ima dovoljno prostora za otpor i borbu.
Nalazimo se u blagoslovljenom mjesecu ramazanu. Od 1979. godine na inicijati i poziv imama Homeinija zadnja džuma, odnosno zadnji petak u ramazanu obilježava se kao Svjetski dan Kudsa. Što za muslimane u svijetu, pa i nas bosansko-hercegovačke musli- mane, treba značiti Palestina, Kuds/Jeruzalem i džamija Al-Aksa?
Svaku priliku, pa i ovu, treba iskoristiti za afirmaciju prava Palestinaca i rad u pravcu rješavanja problema. Jer, ma kako bio svet Jerusalem i džamija Al-Aksa, preči su ljudi u njemu. Poslanik Mu- hammed, a.s., govorio je da je kod Boga veće da se naruši dostojanstvo jednog vjernika nego da se sruši Kaba. Ko se ne osvrće mnogo na stradanje ljudskih bića, sumnjam da će mariti za stradavanje fizičkih objekata. Samo kad u fokus vratimo ljude i njihovo dostojanstvo, radimo pravu stvar.
A Bošnjaci su uvijek gajili poseban odnos prema Palestini, tamo su odlazili da pomognu otpor kolonizaciji i okupaciji. Smatrali su to svojom obavezom. Dobar američki poznavalac naših prilika Darryl Li nedavno ponovo aktualizirao priču o jednoj hercegovačkoj koloniji u Palestini. Muslimani koji danas ne pokazuju interes za ono što se dešava u Palestini iskazuju time nepoštovanje prema vlastitim svetinjama i vjeri.
Postoji tendencija da se zaboravi da su bosanski muslimani, zapravo, prva žrtva neofašizma
U Europi sve više jačaju desničarski pokreti, poput PEGIDA-e, koji među domicilnim stanovništvom šire strah od “islamizacije Europe”, pri čemu ističu kako Europi prijeti “antikršćanska destabilizacija” i “urušavanje kršćanskog identiteta”. Imaju li takvi strahovi uporište u stvarnim činjenicama?
Nemaju po više osnova, ali strah nije racionalna kategorija. Prvo, i islam je dio zajedničke evropske stečevine i muslimani su na razne načine oblikovali i doprinosili formiranju Evrope. Islam je u Španiji bio prisutan preko 900 godina. Bijeli čovjek u Amerikama je prisutan tek nešto više od 500 godina. Treba samo pogledati spisak posuđenica iz arapskog u evropskim jezicima da se vidi kako je dubok taj uticaj: od nule, cifre/šifre, algoritma, algebre, preko sirupa do arsenala, reketa i šaha… Sve to ima veze s muslimanskim uticajem. Drugo, islam i muslimani nisu prijetnja; oni ne dolaze u Evropu da je koloniziraju na način kako su to činili Evropljani po njihovim zemljama u 19. i 20. stoljeću. Oni dolaze da se spasu od nevolja, prirodnih i ljudskih, i kao takvi oni su saveznici zagovornika pluralne, otvorene Evrope. Treće, Evropa treba mladu radnu snagu, po mogućnosti jeftinu i neizbirljivu. Konačno, prema projekcijama Pew Research centra, nije osnovano govoriti da će muslimani i u jednoj zapadnoevropskoj zemlji preći 10% stanovništva do 2030. godine, kada se očekuje da će se natalitet među muslimanima približiti stopama među ostalim stanovništvom.
No, ponavljam, pitanje evropskog odnosa prema islamu nije pitanje činjenica, jer da jeste, najnepovjerljiviji prema muslimanima bili bi oni koji najviše dolaze u dodir s njima, a to su stanovnici evrop- skih gradova. Situacija je upravo suprotna: najviše islamofoba dolazi iz sredina koje gotovo da ne poznaju muslimane, kao što su Istočna i Centralna Evropa, Istočna Njemačka i ruralna Francuska. Gradske evropske sredine u pravilu su mnogo otvorenije za muslimane.
Politički analitičari i sociolozi primjećuju kako je u strategiji djelovanja antiislamskih pokreta u Europi ublažena samo neofašistička ikonografija, dok je retorika pooštrena. Pozicija bosanskih muslimana nije imuna na europsko nepovjerenje i sve izraženiju odbojnost prema muslimanima i islamu. Vaš komentar?
Postoji tendencija da se zaboravi da su bosanski muslimani, zapravo, prva žrtva neofašizma. Danas se pokušava plasirati teza o tome kako su problem muslimani-useljenici. Ali podsjetimo, u Srebrenici 1995. godine nije bilo ni Arapa, ni Turaka, ni Afganistanaca. To znači da islamofobija ima svoje izvore izvan i pored muslimanskog ponašanja. Povremeno neki muslimani olakšavaju posao islamofobima, ali to je nije izazvalo, niti je može opravdati.
Za mnoge Evropljane muslimani su Romi
Direktor ste Centra za napredne studije u Sarajevu i jedan od urednika zanimljivog godišnjaka o muslimanima u Europi – “Ye- arbook of Muslims in Europe”. Što govore podaci o trenutnom stanje pripadnika islamske vjere na Starom kontinentu, od Atlantika do Urala?
Složena je to slika za oko 45 miliona muslimana, ako isključimo azijski dio Turske. Oko pola njih autohtone su muslimanske zajednice, uglavnom u Rusiji i na Balkanu, dok drugu polovinu čine imigrantske zajednice, koje se bore da se etabliraju, nađu kakav bilo posao, pomognu porodicama u domovini i tako dalje. Ispodprosječno su uposleni i školovani, za razliku od američkih muslimana. Još uvijek je izražen i intelektualni deficit i oslanjanje na muslimanski svijet za vjersko vođstvo. Sve je veći pritisak na njihova vjerska prava, bilo da govorimo o izgradnji džamija, odijevanju učenika i studenata ili islamskoj literaturi. Mnogo je diskriminacije, ali većina muslimana odlučuje da trpi jer nemaju povjerenja u sisteme da će im pomoći. O poziciji muslimana možda najslikovitije govori podatak da su na listi nepoželjnih komšija u društvu s Romima. Drugim riječima, za mnoge Evropljane muslimani su Romi.
Svjedoci smo da je, nažalost, i među europskim muslimanima došlo do radikalizacije. U posljednjih godinu dana bilo je nekoliko terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu. Zašto se to događa, koji su uzroci?
Nažalost, tako je. Nema jednostavnog obrasca po kome se mladi muslimani u Evropi radikaliziraju, o čemu dokumentovano govori nedavno objavljeni kominike Evropske komisije prema Evropskom parlamentu. Mnogo je individualnih detalja koji odlučuju, ali, generalno, postoje faktori koji, kako se to kaže, guraju osobu u ekstremizam i drugi koji ga privlače. Na primjer, nefunkcionalna porodica, kriminalna prošlost i iskustvo odbačenosti od društva neki su od prvobitnih faktora, dok su ideologija i pažnja koju radikalne grupe posvećuju pojedincima ono što privlači mlade. U tom smislu postoji odgovornost muslimanskih zajednica, tj. porodica, džemata i mahala da brinu za svoje ranjive članove kako ne bi postali žrtve ribara ljudskih duša, koji su zadovoljni kada upecaju nekolicinu, jer oni i ne plediraju da preobrate većinu; većina je svakako, po njiho- vom shvatanju, u krivu. I tu je prednost ekstremista: njihov se uspjeh mjeri sa svakim novim regrutom. Za nas ostale obrnuto je: svaka izgubljena jedinka jeste neuspjeh. Ta utakmica nije fer, ali je takva.
Posljednji Evropljanin kamenovan na smrt zbog svoje vjerske pripadnosti bio je Bošnjak
Zbog pojedinih terorističkih akata veliki broj muslimana često dolazi u situaciju da se mora pravdati zbog nečega s čim uopće nema veze. Tako je i s nama Bošnjacima-muslimanima. Kako se nositi s time? Koliko je utemeljen strah od bošnjačko-muslimanskog ekstremizma?
Načelno ne bismo smjeli biti optuživani samo zbog činjenice da se ekstremisti pozivaju na našu vjeru. To je općecivilizacijska tekovina da nema odgovornosti po osnovu povezanosti. Niko ne progoni Karadžiće samo zato što im je otac i muž, za kojeg oni očito imaju velike simpatije, osuđen za genocid, udruženi zločinački poduhvat i druge ratne zločine. Nažalost, u stvarnosti na muslimane se primjenjuju drugi aršini, iako su oni daleko najbrojnije žrtve tih istih ekstremista. Jedina sprega jeste to što se svi pozivamo na islam. Po toj logici socijaldemokrate bi trebali odgovarati za teroristički čin svakog ljevičara, a takvih je u 20. stoljeću bilo mnogo.
Uz sve to, određena doza straha jeste opravdana. Bošnjački ekstremisti jesu ubili određen broj ljudi u posljednjih 25 godina. No, kad se to uporedi s brojem žrtava drugih ekstremizama na Balkanu, ta opasnost izgleda minorna. Ali u današnjem svijetu važne su percepcije. Ne zaboravimo, posljednji Evropljanin kamenovan na smrt zbog svoje vjerske pripadnosti bio je Bošnjak; ubice 16-godišnje Melihe Durić nikad nisu pronađene i tako dalje. A da ne govorimo o neprocesuiranim zločincima iz 1990-ih koji rade u državnim i drugim institucijama u BiH. Po gradovima istočne Bosne i danas se postrojavaju uniformisane četničke jedinice. Upravo zato i jeste oportuno govoriti o bošnjačkom terorizmu, jer su iz rata 1990-ih izašli sa manje od 4% zločina na svojoj savjesti. S druge strane, oni koji su predvodili velikosrpski projekt danas su “veliki Evropljani”. Kako ratne zločine više nije moguće uvjerljivo nijekati, terorizam dobro dođe kao jedini način da se izjednači krivica svih na Balkanu i time relativizira genocid nad Bošnjacima. Većeg motiva ne treba.
Kako komenti Zajedničku izjavu o osudi terorizma i nasilnog ekstremizma koju je u prosincu 2015. potpisalo 37 bošnjačkih lidera iz BiH? Zbog čega je do nje došlo? Da li je ispunila svoju svrhu?
Pritisak je ogroman i očito je procijenjeno da ima potrebe za jednim tako radikalnim potezom. U svakom slučaju od njega nije bilo štete, osim što se muslimani stalno drže u defanzivi. To nije slučaj ni s jednom drugom vjerskom zajednicom. Kada pripadnici drugih vjerskih ili sekularnih grupa počine terorizam, niko ne traži od ostalih pripadnika ti grupa da se ograđuju. Zapravo, da ekstremisti imaju imalo rezona, davno bi prestali raditi to što rade zbog neprocjenjive štete koju nanose islamu i muslimanima, u ime kojih se, navodno, bore. Da je sreće kao što nije, mi bismo danas govorili o onome što islam jeste, a ne o onome što nije. Zbog djela ekstremista tu priliku rijeko dobijamo.
Ne može se protiv ideja boriti administrativnim mjerama
Neki za Bošnjake kažu da smo za Zapad previše, a za Istok premalo muslimani. S druge strane, prijašnjih godina se često mogao čuti pojam “bosanski islam”, kao primjer nečega dobrog, tolerantnog, prihvatljivog. Što bosanski muslimani mogu ponuditi današnjoj Europi i svijetu, možemo li biti most između Zapada i islamskog svijeta?
Upravo tako, mnogima na Zapadu previše smo muslimani, a za muslimanski svijet premalo. Istina je negdje između. I u tome i jeste naša šansa, naš potencijal da premošćujemo jazove između ta dva svijeta. Mi jesmo čvrsto ukotvljeni i u jednom i u drugom miljeu. No, ne treba uobražavati, naš potencijal nije preveliki jer smo mi mala zajednica, ali svakom jazu dobro dođu i manji mostovi i ćuprije. Mi to sigurno možemo biti, ali ništa nije garantirano. U posljednjih 15 godina propustili smo brojne prilike da se nametnemo kao važan faktor u odnosima između muslimanskog svijeta i Zapada zbog svog često parohijalnog pristupa velikim svjetskim pitanjima, zbog ljudi koji nisu dorasli izazovima vremena a ne žele dati priliku drugima i tako dalje. Jedno područje gdje bismo mogli učiniti puno jeste internacionalizacija naših obrazovnih institucija. Vjerujem da će se to na kraju i desiti, ali sve je to presporo.
Nije isto raditi to danas – kada Njemačka već ima pet svojih islamskih obrazovnih centara i kad Austrija osniva svoj Odsjek za islamsku teologiju – i prije 10 godina kada su nas gotovo molili da to uradimo, a mi to odbijali iz neshvatljivih razloga. Kad vam kažem da se Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu nudio Tariq Ramadan da dođe predavati godinu dana bez ikakvih uvjeta i da smo ga mi odbili, mnogo sam vam rekao. Ubrzo je dobio angažman na Oxfordu. Kad ne valja nama, valja Oxfordu. No, uprkos svemu, šansa je još tu. Sarajevo je magnet kome su rijetki odoljeli.
Bošnjaci su, barem do prije 20-ak godina, pripadali hanefi mezhebu i maturidijskom akaidu. Sada imamo više različitih tumačenja islama u BiH, različitih pravnih škola, što unosi dodatnu konfuziju među bosanske muslimane. Imamo li dovoljno mudrosti i nacionalno-vjerske svijesti da ne upadnemo u zamku međumezhebskog “živog pijeska” i podjela, te oslabimo ionako tešku poziciju?
Pluralizacija islamske scene u nas je dijelom neizbježna posljedica globalizacije, ubrzane i intenzivirane komunikacije bosanskih muslimana s ostatkom muslimanskog svijeta. To su globalni procesi i nastojanja da se u potpunosti očuva uniformnost vjerske prakse sizifovskije posao. Usto, cijena očuvanja uniformnosti vjerske prakse može biti previsoka u smislu okoštavanja naše tradicije, svođenja vjere na običaj i gubljenja slobode mišljenja na koju smo se dugo ponosili. Pluralizam treba uzimati kao poticaj za dodatno intelektualno osnaživanje naše prakse i shvatanja. Ne može se protiv ideja boriti administrativnim mjerama. Dijelom se valja navikavati i na nove realnosti i razvijati uzajamno poštivanje. To, ipak, ne znači da treba u potpunosti liberalizirati našu islamsku scenu. Treba da postoje institucionalni filteri za evoluciju naše interpretativne i vjerske prakse. Vijeće muftija moglo mi biti takav institucionalni okvir. Ono, međutim, čemu se treba odlučno institucionalno suprotstaviti jesu dvije pojave: prvo, orkestrirani ataci na našu tradiciju ma odakle dolazili, i drugo, ideje i grupe nasilnog ekstremizma.
Želim ovdje kazati nešto što mnogi danas ne vole čuti: ono što je ummet dovelo u ovo stanje ne može nas spasiti. Mislim svakako na naslijeđene obrasce mišljenja i ponašanja. Svijest o tome bila je jača prije nekoliko decenija nego danas. Tada smo govorili o idžtihadu, a danas, kada drugi govore o potrebi strukturalnog idžtihada, odnosno obnovi metodologija islamskog prava i radikalnoj reformi, mi se zaklanjamo iza tradicije. To je bilo razumljivo i opravdano u jednom kratkom periodu, kada smo uz sve druge nedaće bili suočeni s izazovom nama novih tumačenja islama. Tradicija kao hitna pomoć i stabilizator situacije je odigrala svoju ulogu kao što fiksator odigra ulogu na polomljenim kostima. Ali s fiksatorima ne možemo dospjeti daleko. Potrebno je dalje razvijati dinamični koncept tradicije, čije je konture dosad najjasnije skicirao profesor Fikret Karčić u svom antologijskom tekstu “Islamska tradicija Bošnjaka”. Takav koncept može osigurati zdravu kombinaciju stabilnosti, dinamizma i institucionalnosti. Rigidni koncepti tradicije u kojima se zatvaramo i inatimo s nekim, ne vode ničemu dobrom.
Za ozbiljan zaokret u BiH ne trebaju decenije, već samo nekoliko godina
Jedna od čestih primjedbi koje su se prijašnjih godina upućivale Islamskoj zajednici bilo je uplitanje u politiku, korištenje džamijskih prostora u političke svrhe. Međutim, budući da se politika tiče i vjerničke populacije, čini se da se niti jedna vjerska zajednica ne može posve distancirati od nje. Po Vašem mišljenju, gdje je prihvatljiva granica? S druge strane, kakvo je Vaše mišljenje o političkom angažmanu imama?
Držim da vjerske zajednice, za dobro svoje misije, treba da se drže podalje od onoga što se na engleskom zove politics, stranačke politike, izborne politike i sličnoga. Tu se izjave i koalicije mijenjaju preko noći, a vjerski autoriteti trebalo bi da budu konzistentni. Zato im nije mjesto u tim vodama. Nije, međutim, moguće zamisliti da vjerska zajednica i lideri koji drže do općega dobra mogu ostati po strani kad je riječ o politikama u smislu policies, programa za ovu ili onu oblast. Linija je tanka, ali se može povući kada se zna šta se želi i kada se svim akterima javnoga života dadne do znanja da nam nisu važna imena, logotipi i nazivi, već rješenja za probleme građana, uključujući vjernike.
Treba da se zna na kojoj strani Islamska zajednica stoji kad su u pitanju korupcija, organizirani kriminal, terorizam, prava radnika, prava porodilja i slično. Mislim da nam je ovdje od koristi onaj na- putak Poslanika Muhammeda, a.s., njegovim prijateljima kada im je rekao da podrže svoga brata i kad je u pravu, i kad nije, nakon čega su ga u čudu pitali: “Kako da mu pomognemo i kad nepravdu čini?” On im je odgovorio: “Pomoći ćete ga tako što ćete ga spriječiti da nastavi činiti nepravdu.” Volio bih da tako pristupamo politici; da gradimo taj odnos kritičke lojalnosti.
Bošnjaci su nakon genocida i etničkog “čišćenja” tokom agresije od 1992.-1995. svedeni na četvrtinu teritorije BiH, koji mnogi uspoređuju sa situacijom u Palestini. Najbrojniji narod naseljava “Gazu” (Bosanska krajina) i “Zapadnu obalu” (sarajevsko-zeničko-tuzlanska regija). Kako gledate na budućnost bošnjačkog naroda? Može li se spriječiti “palestinizacija” države Bosne i Hercegovine, temeljne institucije bošnjačkog naroda? Koji su preduvjeti da se takvo nešto ne dogodi?
Uprkos stradanju, Bošnjaci, hvala Bogu, ipak nisu Palestinci. Oni bi to postali u slučaju dalje dezintegracije Bosne i to je važno imati na umu kada nekima dojadi ovo naduravanje s onima koji su protiv jedinstvene BiH. Bilo bi, kako je general Mladić govorio: “Tuci po Velušićima, tamo nema Srba!” Takav scenarij ne bi bio bez posljedica ni po okruženje i Evropu, ali nema nikakve sumnje da bi Bošnjaci plaćali najvišu cijenu. Stoga valja činiti sve da Bosna opstane svim otporima uprkos. Druge garancije osim naše odlučnosti i Božije milosti nema. Vidite i sami da je svijet postao nepredvidiv. Bošnjacima ostaje da rade i da se Bogu mole. Oni vole misliti kako je glavni problem u drugima, koji neće Bosnu. Dobra je vijest da nisu u pravu. Pogledajte stanje u kantonima i općinama gdje ne dijele vlast s drugima: je li politička situacija išta bolja? Je li korupcija manja? Nije. I tu je problem.
Ono što svi znamo jeste da imamo mnogo problema i opstrukcija. Ali mi imamo i mnogo potencijala: imamo puno prijatelja, Bog nam je dao da imamo dovoljno vode, hrane i energije, a to su resursi budućnosti. Naši zakoni nisu loši, imamo slobodu i mir, naše zdravstvo i obrazovanje nisu najbolji, ali mi živimo mnogo više kao bogati nego kao siromašni, imamo jaku dijasporu… Uz sve to, mali smo i ne treba nam mnogo da napravimo zaokret. Šta su naši problemi: “bijela kuga”, nezaposlenost, pomirenje… – ali vjerujem da narod koji je preživio genocid i udruženi zločinački poduhvat može prebroditi ove probleme. Izgleda veliko, ali kad svako uradi svoj dio posla, mozaik će se sam posložiti.
Često mi na um padne jedan prizor iz rane historije islama kada su neposredno nakon smrti Poslanika, a.s., Arabljani počeli da se odmeću od islama. U Medinu su sa svih strana stizale ružne vijesti. Jedan od vjernika više to nije mogao slušati. Ustao je i odlučio da ode na svoje stražarsko mjesto uz poruku: “Ja ovo više ne mogu slušati, ali znajte da dok sam ja živ, iz moga pravca glava vas neće zaboljeti!” Zahvaljujući takvom pristupu ta zajednica je savladala sve izazove. I danas u Bosni ima ljudi koji ne čekaju poticaj vlasti i ne krive druge, već preuzimaju inicijativu. Nedavno sam upoznao grupu poslovnih ljudi iz Sarajeva koji rade sjajne stvari u više oblasti, od obrazovanja do humanitarnog rada. Kad bismo imali više takvih grupa i kada bi podjednako odgovorno radili intelektualci i političari, našim bi problemima brzo došao kraj. To je ono što može sve da nas ohrabri: za ozbiljan zaokret u Bosni i Hercegovini ne trebaju decenije, već samo nekoliko godina. Mi to možemo, ako želimo. Do nas je – i to je dobra vijest.
(Izvor: Preporodov Journal, br. 187, Zagreb, maj 2016.)