Omer Nakičević na korak do stote godine: Ništa ne radim, samo čitam i pišem
S Duranom Mrnđićem, urednikom dvotomne knjige Mustafa Busuladžić – sabrani radovi (1932.-1945.), i
Mehmedom Alagićem, nastavnikom vjeronauke i nekadašnjim učenikom Gazi Husrev-begove medrese, u
Sarajevu posjećujem akademika prof. dr. Omera ef. Nakičevića. Iako je u desetoj deceniji života, sada mu
je 97. godina, zdravlje ga dobro služi. Zatekli smo ga za sofrom. Koliko se moglo vidjeti, još uvijek je
dobrog apetita. Ručak mu je bio predah od silnog čitanja i pisanja. Bio je okružen knjigama i novinama.
Zaključili bismo da on u ovim godinama ništa ne radi osim što – čita i piše. Nakon pitanja za zdravlje i
ugodnog razgovora uz domaći čaj, Mrnđić mu uručuje knjigu Mustafa Busuladžić i zahvaljuje na pomoći
koju je pružio prilikom njenog pripremanja za štampu. Obradovan ovim poklonom, kazao je: „Rahmetli
Mustafa i ja nismo bili toliko bliski, ali iz poštovanja šta je on uradio i što je proživio približio sam mu se. I
ovo naše današnje druženje lijepo je sjećanje na rahmetli Mustafu. Jedan njegov učenik iz Šerijatske
gimnazije, u kojoj je Mustafa predavao historiju islama, dok bi šetao po učionici, govorio je: 'Da ostanem,
ne znam smijem li, nisam ništa kriv, da idem, ne znam kako da idem.' Drago mi je da je ova knjiga
ugledala svjetlo dana.“
Bosanski jezik i književnost predavao mu Meša Selimović
Akademik Nakičević tokom naše posjete prisjetio se mnogih zanimljivih detalja iz prohujalih gotovo
deset decenija svog života. Iz rodnog Teočaka odlazi u Tuzlu, gdje upisuje Behram-begovu medresu. Iz
tog vremena posebno se sjeća profesora Meše Selimovića: „Meša Selimović mi je predavao jezik i
književnost u Behram-begovoj medresi u Tuzli. Malo je bio čudan kao čovjek, a kao pisac, bio je vrhunski.
Na čas je dolazio s fesom. Nosi fes i stavi ruke pozadi, ili nosi fes u ruci, ili ga stavi na sto. To dobro
pamtim. Ali nije bio za naš uzrast. Tako, dođe i kaže: ‘Djeco, danas pišete na temu Prvi snijeg’ i gotovo.
Jednom ga je mijenjao književnik Husein Dubravić Đogo i dao da pišemo o proljeću. Pita jednog učenika:
‘Kako bi ti počeo pisati o proljeću?’ i napiše to na tabli, pa drugog to isto pita i tako od svih tih odgovora
napravi jedan zajednički početak sastava o proljeću i mi krenemo pisati. Bilo nam je lakše s njim. Sjećam
se kako nas je Meša ispitivao drugi dan u prvom razredu. Uđe. Baci dnevnik na sto i poče ispitivanje,
sastavni i rastavni veznici. Jedan ne zna ništa, drugi tuc-muc i tako do 15. u dnevniku, pa Mustafu pita, a
on kao iz rukava, sve zna. Meša na to: ‘E, hvala Bogu.’ U jednoj pripovijetki hvali hodžu Đozu. To
analitičari njegovih dijela nikada ne navode jer je tu lik hodže pozitivan, a taj lik je upravo uzeo iz naše
medrese. Inspirisao ga naš nastavnik povijesti za ovog hodžu Đozu. Tražio je da čitamo. Srijedom smo
kod Meše čitali poeziju. Više je volio da čitamo nego da pišemo. Čitali smo usmenu narodnu epsku
poeziju, pjesme o Muji i Halilu Hrnjici. Najljepše je čitao neki Ruščuklija iz Kladnja. Dok smo mi čitali,
Meša je s rukama na leđima šetao između klupa i pažljivo slušao. Budio je našu svijest. Samo, kažem, nije
bio za srednje škole, nego za studente na fakultetu.“
U Zenici odrobijao deset godina
Poslije Behram-begove medrese profesor Nakičević školovanje nastavlja u Sarajevu, pa u Beogradu.
Priključuje se grupi Mladi muslimani, zbog čega biva osuđen na dvadeset godina, od čega odrobija 10
godina. Na robiji obavlja razne poslove. Među najtežim poslovima bili su oni u jami rudnika Zenica i
Kakanj. U utrobi zemlje rudnika uglja u Kaknju radi više od godinu dana. Nakon izlaska iz zatvora
nastavlja svoje školovanje. O nastavku školovanja akademik Nakičević kaže:
„Poslije izlaska iz zatvora odlučan sam bio da nastavim studij. U Sarajevu još nije bilo orijentalistike, pa
sam ponovo otišao u Beograd. Znao sam to društvo tamo. Moje kolege, naravno, tada više nisu bili
studenti, neki su i doktorirali. Tako su kolegice dr. Marija Đukanović i dr. Ljubinka Rajković tada radile na
mom fakultetu. Marija je bila šef Katedre za turski jezik, a i Ljubinka je bila na toj katedri. Bio je tu i
Hasan Kaleši. On je bio asistent prof. dr. Fehima Bajraktarevića, dugogodišnjeg šefa Katedre za
orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Beogradu. S njim je tamo i krenula orijentalistika. Bio je
cijenjen profesor, vodio je računa o studentima. Bio je poznavalac arapskog, perzijskog, turskog,
francuskog, engleskog, italijanskog i ruskog jezika. Kad sam se vratio, više nije radio. Marija i Ljubinka su
bile treća, odnosno četvrta godina kada sam ja bio na drugoj 1947. godine. I desetak godina poslije kad
sam došao, svojski su me prihvatile. Posebno pamtim jedan momenat. Bio je Bajram, one su napravile
tortu i pozvale Nadu Mamulu, poznatu interpretatorku bosanske sevdalinke, da mi pjeva Ni Bajrami više
nisu što su nekad bili. I, znači, kad sam se vratio, odem da se prijavim za nastavak studija, a nisam imao
ni indeks, niti išta drugo čime bih mogao dokazati da sam tu studirao. Ništa. U studentskoj kažem: ‘Bio
sam u zatvoru, hoću da nastavim studij.’ Oni meni: ‘Nema ovdje nikakvih dokumenata.’ Odem gore kod
kolegica i kažem im: ‘Ne mogu nastaviti studij, nema dokumenata, vraćam se kući’. ‘Ma nećeš’, kaže
Marija i ode do dekana, objasni mu moju situaciju – da treba tražiti podatke o mom studiju jer su
informbirovci iz vremena mog hapšenja odnijeli svu dokumentaciju. Dekan mi potpiše prijavu, na katedri
u evidenciji nađu podatke o položenim ispitima i ja upišem drugu godinu. Kad sam imenovan za dekana
ovdje, na tadašnjem Islamskom teološkom fakultetu, odmah sam uveo da se vodi ta evidencija o
položenim ispitima i vjerujem da je to pomoglo nekim studentima, kao što je meni u Beogradu.“
Ministru poturio neispravnu stolicu
Mehmed Alagić se uključuje u razgovor. Prisjetio se jednog momenta iz vremena kad je profesor
Nakičević u njihovom razredu ministru iz Kuvajta poturio stolicu s jednom slomljenom nogom.
„U vrijeme kada smo bili 4. razred medrese (proljeće 1974. g.) Islamskoj zajednici u BiH došao je u
posjetu ministar vakufa iz Kuvajta. Prema protokolu, planirano je da dođe u naše odjeljenje (IV a) na čas
arapskog jezika. Arapski jezik nam je predavao prof. dr. Omer Nakičević. Nakon što je čas počeo, direktor
Mehmed Merzić dolazi s ministrom u učionicu. U ćošku učionice bila je jedna stolica slomljene noge.
Prof. Nakičević uzima tu stolicu i na nju smješta ministra. On je sjeo, ali je morao dobro voditi računa da
se ne pomjera kako ne bi pao. Direktor Merzić se sve vrijeme preznojavao. Nakon petnaestak minuta
prisustva času, direktor Merzić i ministar su napustili učionicu. Tada mi profesoru Nakičeviću kažemo da
je stolica na kojoj je sjedio bez jedne noge, misleći da on to nije vidio. Profesor nam tada reče otprilike
sljedeće: ‘Znam ja da je stolica bez noge. Zbog toga sam mu je i dao, nek vidi da mi čak ni čitavih stolica
ispravnih nemamo, a njima ovi naši stalno govore da mi sve imamo.’“
U Konjević-Polju vidio žene u dimijama kako vuku plug i oru zemlju
Profesor Nakičević se prisjetio mnogih zanimljivih detalja sa svojih brojnih putovanja po Bosni i
Hercegovini i inostranstvu. Ovaj put donosimo jedno njegovo sjećanje na žene u dimijama iz okoline
Bratunca, koje su umjesto volova vukle plug i orale njivu.
„Na putu iz Sarajeva prema Bijeljini nailazimo na jednu stravičnu sliku prolazeći kroz Konjević-Polje.
Gledam kroz prozorče autobusa i primjećujem na mjestu gdje je sada fudbalsko igralište strašnu i
stravičnu sliku. Žene u dimijama vuku plug, umjesto volova, držeći se za jaram, a jedan stariji čovjek drži
plug i pomaže im, vjerovatno izbjegavajući kakav panj ili kamen. Nikada neću zaboraviti tu sliku. I mislim
da niko nije opisao taj i takav slučaj, a slikati ga nije ni mogao jer u to vrijeme nije bilo ni filmova ni
aparata, osim kod ovlaštenih osoba.“
Prisjetio se i Derviša Korkuta, poznatog bh. alima, kazavši: „Sa mnom u zatvoru u Zenici jedno vrijeme
bio je i Derviš Korkut, nekadašnji travnički muftija, čovjek koji je u toku Drugog svjetskog rata spasio
Sarajevsku hagadu. On je bio vrlo obrazovan. Volio sam šetati s njim i slušati ga. Davao sam mu i svoje
sljedovanje cigara samo da bih bio uz njega.“
Veliki vakif i dobrotvor
Sobu profesora Nakičevića uz police knjiga ukrašavaju i brojne vakufname, zahvalnice, priznanja.
Vakufname svjedoče da je bio veliki dobrotvor, da je 2018. godine tuzlanskoj biblioteci Behram-beg
poklonio 2.454 knjiga i 1.868 serijskih publikacija. Džematu Ugorsko u Vogošći uvakufio je parcelu
površine oko 2.000 metara kvadratnih.
Na pitanje kako provodi vrijeme, profesor Nakičević je kazao: „Ništa ne radim, samo čitam i pišem.
Dodao je da titula emeritus znači da moraš raditi do groba, dok ne umreš. Cijelog života je čitao i učio.
Čak i u zatvoru. Iz recepture za dug i uspješan život izdvojio je ovo: „Mislim da je to vođenje normalnog
života. Nakon operacije kičme, pored ovih naših svakodnevnih vježbi – redovnih namaza, radim i i druge.
Znači, rad i rad. Ja i sada radim do 12 navečer, nekada i do 2 sata poslije pola noći. Samo rad, samo rad.
Ne znam kada sam otišao u kafanu. Ja kafane takoreći ne znam niti tamo provodim vrijeme. Čovjek se
mora truditi da bude najbolji u svojoj struci ako hoće da uspije, a najbolji se ne biva tek tako, nego se
mora uložiti mnogo rada, mora se smisleno provoditi vrijeme, koristiti ga što bolje dok se može. Slaviti
Allaha, dž. š., i raditi, ali istinski raditi.“
Iz biografije akademika prof. dr. Omera Nakičevića
Profesor dr. Omer Nakičević rođen je 1927. godine u Teočaku. Srednje obrazovanje stekao je u Behram-
begovoj medresi u Tuzli i Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Kao pripadnik „Mladih muslimana“,
1947. bio je osuđen na 20 godina zatvora, ali je odležao u zatvoru 10 godina. Tada je bio student druge
godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Po izlasku iz zatvora izgubio je sva građanska
prava. Čak nije mogao ni posao naći. Nekoliko dana je radio u fabrici namještaja, ali je ubrzo dobio otkaz.
Imao je i obavezu da se redovno javlja tadašnjoj miliciji. Jedne prilike ih je zamolio da mu dozvole da ode
u Beograd i nastavi studij. Dozvolili su mu. Na fakultet su ga upisali kada su se, nakon provjere, uvjerili da
nije „ibeovac“. S obzirom na to da je znao arapski jezik, jedno vrijeme radio je na Radio „Beogradu“,
pripremajući emisije na arapskom jeziku. Orijentalistiku je završio 1962. godine, a magistrirao 1968. na
Kairskom univerzitetu na Fakultetu za arapski jezik i književnost. U Kairu je specijalizirao i žurnalistiku na
Radiostanici „Kairo“. Doktorirao je 1981. godine na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Radio
je kao prevodilac arapskog jezika u arapskom svijetu, u Arhivu u Prištini i Gazi Husrev-begovoj biblioteci
u Sarajevu. Osam godina je predavao arapski jezik u Gazi Husrev-begovoj medresi, a od 1982. godine
hadis i islamsku tradiciju na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu, odnosno Fakultetu islamskih
nauka. Dva puta je bio dekan na FIN-u. Počasno zvanje profesor emeritus Univerzitet u Sarajevu mu je
dodijelio 2006. godine. Dobitnik je i drugih nagrada i priznanja. Objavio je više od 30 knjiga, nekoliko
udžbenika arapskog jezika i književnosti, te brojne stručne radove. Učestvovao je na velikom broju
naučnih konferencija u Bosni i Hercegovini, Saudijskoj Arabiji, Iranu, Austriji, Hrvatskoj, Alžiru, Maroku,
Maleziji, Egipatu, Sudanu… Tom prilikom susretao se s državnim liderima.
Stav.ba
Linkovati na https://www.stav.ba/vijest/prof-dr-omer-ef-nakicevic-na-korak-do-stote-godine-nista-ne-
radim-samo-citam-i-pisem/15115