DIPLOMATSKI I POLITIČKI ODNOS ISLAMSKIH ZEMALJA I ISLAMSKIH KONFERENCIJA PREMA RATU U BiH 1992-1995. GODINE
Uloga islamskih država, koje su svoje djelovanje prikazivale kroz prizmu Islamskih konvencija, oko kojih su bile okupljene, te njihov diplomatski uticaj i politički značaj koji su imale u vrijeme agresije i rata u Bosni i Hercegovini 1992 - 1995. godine na odbrani i zalaganju za interese Republike Bosne i Hercegovine neosporno je veliki. Islamske države u ovo vrijeme pokazat će se nesumnjivo kao nesebični prijatelj BiH u više navrata, od diplomatske borbe koju su vodile za status BiH na međunarodnoj političkoj sceni, preko velikih materijalnih donacija i pomoći u novcu, hrani i slično koje su na sve načine dopremale u zaraćenu BiH pod sankcijama i u blokadi, na kraju do vojne pomoći u naoružavanju, opremanju i snadbijevanju Armije BiH.
Islamske konvencije odnosno pitanja pokretana na redovnim i vandrednim zasijedanjima konvencija o BiH i ratu ostavile su poseban značaj za međunarodni položaj i stituiranost BiH, u borbi na međunarodnoj diplomatskoj sceni za okončanje agresije i priznanje, ali i na unutrašnjem planu. Jer u vremenu veoma teškom u historiji BiH ovako moćna grupa prijatelja na istoku veoma je puno značila.
Islamski svijet iskazao je interesovanje za BiH odmah nakon referenduma, međunarodnog priznanja i početka agresije na BiH. Uloga arapsko - islamskih zemalja, kao članica Organizacije islamske konferencije, pored uloge SAD-a i Evropske zajednice, u procesu priznavanja političkog subjektiviteta i očuvanju teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine bila je od velike važnosti i neprocjenjivog značaja.[1]
Analizirajući političku situaciju Bosne i Hercegovine teško je precizno odrediti ulogu arapsko - islamskih zemalja u procesu međunarodnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine. Svakako su zvanični stavovi islamskih zemalja po pitanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu veoma osjetljivi te se moraju sagledati iz više uglova. U početku borbe za opstanak BiH u OIC-u bili su vidno prisutni faktori nepoznavanja problema od strane OIC-a, zatim politička inercija odnosa OIC-a sa bivšom SFRJ, kao i pritisci Zapada. Ne treba zanemariti ni posebne odnose nekih od članica konferencije sa Srbijom za vrijeme agresije kao rezultat prethodne ekonomske i vojne saradnje sa bivšom SFRJ (kao npr. Libija, Irak, Sirija i dr.), te faktor kolebljivosti i straha, zbog čega su neki režimi i pokušavali da u tom kontekstu kontroliraju medije i smanje euforiju u svojoj državi. [2]
Ono što je odmah na početku učinjeno jeste to da je najveći broj vlada zemalja – članica OIC-a priznao BiH i uspostavio diplomatske odnose sa BiH, ali je na početku agresije vrlo mali broj imenovao svoje diplomatske predstavnike pri Vladi RBiH. Međutim sve članice OIC - a su prihvatile stvaranje Kontakt grupe OIC-a za RBiH, osnovane 24. maja 1993. godine, a činile su je Malezija, Pakistan, Iran, Turska, Saudijka Arabija, Egipat te Senegal u to vrijeme, predsjedavajući OIC-om. Također ove zemlje su kao članice OUN-a stavile na raspolaganje svoje snage za učešće u Misiji OUN-a u bivšoj Jugoslaviji, posebno u RBiH 30% vojnika u kontigentu UNPROFOR - a.[3]
Međutim, ono što je bilo promjenjivo jeste stav država prema dešavanjima u BiH. Tako je stav OIC-a u odnosu na legitimno pravo samoodbrane i rat u BiH evoluirao vremenom od verbalne osude embarga na uvoz oružje za RBiH do stava da embargo nije legalno obavezujući za OIC. Ali je konstantno Organizacija islamske konferencije putem diplomatske, ekonomske, humanitarne i vojne pomoći i djelovanja, zajedno sa SAD-om i zemljama Evropske zajednice bitno utjecala na međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine.[4]
Što se tiče finansijske i humanitarne pomoći, njeni mehanizmi od strane članica OIC-a razlikuju se od zemlje do zemlje (novčana pomoć, pomoć u vojnoj opremi i materijalima, direktna humanitarna pomoć, indirektna pomoć preko njihovih nevladinih organizacija, kombiniranje direktne ili indirektne pomoći, mada se glavna pomoć ogledala u borbi na međunarodnoj političkoj sceni kroz prizmu OIC-a, gdje su Zemlje – članice Organizacije islamske konferencije od samog priznanja Republike Bosne i Hercegovine kao suverene i nezavisne države održale niz sastanaka počevši od vanrednih i redovnih ministarskih konferencija do VII samita u Maroku, Kazablanka 13.-15. decembra 1994. god. i osnivanja Kontakt grupe OIC-a, koja je trebala biti pandan Kontakt grupi zapadnih zemalja (SAD, Britanija, Francuska i Njemačka) i Rusije, a sve u cilju opstajanja BiH i očuvanja njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Stim u vezi osnovana je grupa za mobilizaciju pomoći BiH (Assistance Mobilization Group for Bosnia and Herzegovina of the OIC Contact group), također proizašla iz Odluke OIC-a. Članice OIC-a su održale desetine sastanaka, na različitim nivoima na kojima je raspravljano o pitanju Bosne i Hercegovine, bilo kao glavna tema ili kao jedna od važnih tačaka dnevnog reda. Pored Saudijske Arabije sastanci OIC-a su bili u Ženevi više puta, a zatim u Damasku, Kazablanki, Rabatu, Kuala Lumpuru, Islamabadu, Istanbulu, Sani (Jemen), Teheranu, Njujorku i Parizu itd. Na svim sastancima dominantno mjesto, bila je tema Bosna i Hercegovina. Svojim deklaracijama i rezolucijama zemlje OIC-a su djelovale prema međunarodnoj zajednici i Kontakt grupi zapadnih zemalja i Rusiji. Tražile su od UN - a i drugih međunarodnih faktora da zaustave agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Naročito su insistirale da Vijeće sigurnosti UN - a prihvati rezoluciju o postavljenju osnovnih principa i okvira za mirno rješenje u Bosni i Hercegovini.[5]
Međutim, islamske zemlje javno su popuštale Zapadu, ograničavajući svoje djelovanje na povremene konferencije o Bosni i Hercegovini, proteste zbog njegove pasivnosti i na zahtjeve za skidanje embarga na oružje zbog podjele međunarodne evropske politike na pristalice jednih i drugih, pitanje embarga ostalo je neriješeno. Zbog svega toga reakcija međunarodne zajednice je bila spora. Islamske države, s druge strane, su se protivile nastavku embarga na dostavu oružja Vladi Republike Bosne i Hercegovine, te su na međunarodnim konferencijama i forumima izražavale jak revolt zbog srpske agresije i pasivnosti Zapada.[6]
Još od prvih mjeseci agresije na BiH vidna je pomoć koju su slale islamske zemlje. Tako već u maju 1992. godine kralj Saudijske Arabije, Fahd bin Abdul Aziz al Saud, je odobrio pomoć u iznosu od 5 mil. USD da bi naredni mjesec povećao na 8 mil. USD. U julu 1992. godine S.Arabija je počela slati pošiljke pomoći. Kraljevina je formirala Visoki saudijski komitet za pomoć Republici Bosni i Hercegovini. Bio je jedan od najvećih humanitarnih donatora i dostavio je ogromne količine hrane. Iran je također počeo slati hranu, lijekove i druge potrepštine, te preuzeo ulogu koordinatora za slanje pomoći iz islamskih zemalja. Aktivnu humanitarnu misiju imala je i Igasa (iz Egipta) koja je učinila mnogo za prehranjivanje bosanskohercegovačkog stanovništva. U septembru je Iran organizirao skupove u cijeloj zemlji na kojima se protestiralo zbog srpskih zločinau BiH. Kasnije, u maju 1993. godine OIC je prikupila još oko 85 mil. USD pomoći i ponovila raniji zahtjev za skidanje embarga na oružje Vladi Republike Bosne i Hercegovine. Kako su blijedile nade islamskih zemalja da će Zapad popraviti situaciju, Iran je odobrio još 1,7 mil. USD pomoći, dok je Radio Teheran počeo emitirati program na bosanskom jeziku. [7]
Turska je pokazivala izrazitu zabrinutost zbog srpske agresije i među prvima je priznala Bosnu i Hercegovinu. Ubrzo nakon toga, turska Vlada je s BiH potpisala pakt o ekonomskoj i tehničkoj pomoći. U augustu 1992. godine Vlada Turske je izradila plan rješavanja krize koji je sadržavao ograničeno bombardiranje ciljeva VRS. Uz stalne napore Vlada u Ankari za pronalaženje rješenja, u Turskoj su se između 1992/1995. godine stalno održavali javni skupovi na kojima se izražavala podrška bosanskim Muslimanima. [8]
U toku 1992. i 1993. godine bosanskohrcegovačka Vlada je uz povremenu podršku SAD-a i Njemačke, te islamskih država, pokušavala uvjeriti Vijeće sigurnosti UN - a da ukine embargo na uvoz oružja. Britanija i Francuska bile su istrajne u cilju njegovog zadržavanja, što je dužnosnike Stejt Departmenta SAD-a navelo na špekulacije da Britanci i Francuzi priželjkuju srpsku pobjedu, iako su to oni negirale.[9]
Međutim, borba vlade BiH uz pomoć islamskih zemalja i SAD-a za ukidanje embarga i naoružavanje Armije BiH bila je dosta složenija. Naime, odmah nakon otpočinjanja sukoba na ovom teritoriju, Evropska Zajednica donjela je embargo na uvoz oružja kako bi lokalizirala sukobe. Međutim embargo na uvoz oružja najviše je pogodio Bošnjačke snage, jer je HVO bilo naoružan od strane HV, a VRS je naoružanje dobila od JNA. Zbog toga je pitanje ukidanja embarga bilo veoma važno kako bi se omogućilo naoružavanje Armije BiH i RBiH.
Islamske zemlje su nastavile da se kreću i rade u okviru legitimnih i zakonitih međunarodnih propisa, te se o pitanju BiH u OIC-u raspravljalo već u decembru 1992. godine na vanrednog sastanka OIC-a u Džedi na kojem su učestovali promatrači i gosti među kojima i Vens i Oven, koji su iznijeli stav koji je bio protiv vojne intervencije kao i prisustvo predsjednika Izetbegovića. U završnoj izjavi OIC je zahtijevala da se dostavom oružja Vladi Republike Bosne i Hercegovine omogući samoodbrana. Učesnici sastanka nisu isključili ni upotrebu vojne sile na osnovu člana 42, Povelje UN-a 605. Deklaracija koju je OIC prihvatila donekle je suzila rasprave u međunarodnoj zajednici, određujući rok 15. januara 1993. godine da se zaustavi agresija, a zatim su muslimanske zemlje trebale razmotriti mogućnost isporuke oružja Armiji BiH. Sirijski predstavnik Adnan Omran, zamjenik glavnoga sekretara Arapske lige, iznosio je optužbu o stravičnim dvostrukim mjerilima na Zapadu. Što je podržala i Turska, koja je i ranije još u maju 1992. godine na zasjedanju turskog parlamenta raspravlajla o vojnoj intervenciji. Tada su se za govornicom pojavili šefovi političkih stranaka koji su, izražavajući zahtjeve turskog stanovništva, izrazili i svoju ličnu podršku vojnoj intervenciji, dok je Izetbegović bio još određeniji, izdvajajući posebno Veliku Britaniju kao najveću kočnicu bilo kakvom napretku. [10]
Na petom dvodnevnom vanrednom sastanku OIC u Istanbulu, posvećenom Bosni i Hercegovini, 17. juna 1992. godine, aktivno je bilo raspravljano o dešavanjima u BiH, te se turski premijer Sulejman Demirel založio za angažiranje vojnih snaga “koje će uspostavljati, a ne čuvati mir”. Dok je ministar spoljnih poslova Turske i predsjedavajući OIC-a Hikmet Četin, izjavio da će jedinstveni islamski svijet podržati sve odluke Vijeća sigurnosti UN koje se odnosne na Bosnu i Hercegovinu. Predstavnik Egipta je pozvao Vijeće sigurnosti UN da protiv SRJ uvede dodatne, još oštrije, sankcije, te je potvrdio spremnost da njegove vojne snage učestvuju u mirovnim operacijama UN u Bosni i Hercegovini. Zaključak OIC bio je da islamske zemlje neće biti pokretači ideje zaustavljanja rata. Ministri spoljnih poslova islamskih zemalja su procijenili da takvu odluku treba, nakon uvida u efekte sankcija, donijeti Vijeće sigurnosti UN-a dok bi one tu odluku podržale. Islamske države su shvatile kako bi bilo kakav njihov individualan potez, čak i multilateralan, mogao samo štetiti bosanskim Muslimanima, jer bi Zapad mogao protumačiti sukob kao obračun kršćanskog Zapada i „fundamentalnog“ islama, kako su to pojedini zapadni i srpskih mediji predstavljali, zbog čega su zemlje OIC - a bile veoma oprezne.[11]
Predstavnici trideset sedam zemalja islamskog svijeta usvojili su Rezoluciju o Republici Bosni i Hercegovini u kojoj su na oštar način upozorile SRJ zbog agresije na nju. Rezolucija je pozivala na razoružanje svih agresorskih snaga i zahtijevala da one budu stavljene pod međunarodnu kontrolu. Ocijenjivala je situaciju kritičnom u kojoj su se kršila ljudska prava. Islamske zemlje su davale punu podršku Vladi Republike Bosne i Hercegovine i njenom Predsjedništvu u pravednoj borbi za suverenitet i teritorijalni integritet.[12]
U vrijeme predstavljanja Vens - Ovenovog plana, o miru u BiH i njenoj podjeli, nastavljeno je bilo pokretanje pitanja pred Evropskom Zajednicom o ukidanju embarga kako bi se Armija BiH mogla naoružati. U isto vrijeme predsjednik Izetbegović je na vandrednoj sjednici OIC-a u Dakaru 11. januara 1993. godine zahtijevao međunarodnu vojnu intervenciju u slučaju da VRS nastavi napade, te da se njeno teško naoružanje stavi pod međunarodnu kontrolu. Taj je zahtijev ušao i na završno saopćenje Konferencije.[13]
Islamske države, i same pod jakim domaćim pritiskom, postale su glasnim braniteljima Republike Bosne i Hercegovine u UN-u i u OIC-u.Na zasijedanju 51. članice OIC-a u Karačiju, Pakistan od 25. do 29. aprila 1993. godine, na dnevnom redu je pored općih političkih tema bio i rat u Bosni i Hercegovini. Učesnici konferencije su zahtijevali podizanje embarga na oružje i dogovorili novčanu podršku u visini od 58 mil. USD. [14]
Već narednog mjeseca iste godine 1993. godine na zahtjev zemalja članica OIC-a u Njujorku održan je sastanak Kontakt grupe sa ambasadorima pet zemalja čiji su ministri spoljnih poslova donijeli program zajedničke vojne akcije. Svih pet ambasadora je uložilo dosta truda da uvjere svoje sagovornike iz OIC-a da plan predstavlja prvi korak za sprovođenje mjera koje će nakon što se sprovedu zaustavi krvoproliće. Predstavnici OIC-a su odbili plan i posebno izrazili spremnost i zahtjev da daju trupe za mirovne snage, a predstavnik Turske je podvukao da su one spremne i sasvim zamijeniti UNPROFOR, ukoliko je njegova sigurnost predstavljala prepreku strožijim akcijama međunarodne zajednice. Snage OIC - a ovim su putem kao i do tada direktno insistirale na potpunoj obustavi neprijateljstva, nepriznavanje teritorija stečenog uz upotrebu sile, poštovanje prava svih izbjeglica na siguran i častan povratak kao i pravo Vlade BiH da zahtijeva i dobije nadoknadu za ratne štete koje je prouzrokovao agresor.[15]
Već početkom 1994. godine održana je dvodnevna međunarodna konferencija parlamentaraca islamskih zemalja u Kuala Lumpuru, u organizaciji Malezijskog parlamentarnog komiteta. Istog dana su prikazani svi detalji usvojene Deklaracije. U njoj je konstatovano da su ženevski pregovarači ignorirali sadržinu rezolucija UN-a i uslove mira postavljene na Londonskoj konferenciji. Učesnici konferencije su se složili da je potrebno podržati pravo Bosne i Hercegovine na odbranu i ukinuti embargo na uvoz oružja. U tekstu Deklaracije se navodilo da je vojna pomoć pravno utemeljena jer embargo nikada nije ni postojao, nego su UN proširile Rezoluciju 713 u kojoj se uspostavljeni embargo na Jugoslaviju proširivao na Bosnu i Hercegovinu, iako je to bilo potpuno nelegalno jer je ona bila suverena država izvan Miloševićeve Jugoslavije.[16]
Odmah nakon konferencije, ministri vanjskih poslova Kontakt grupe islamskih zemalja 25. januara 1994. godine su u Ženevi usvojili Deklaraciju o Republici Bosni i Hercegovini u kojoj se naglašavalo da je za mirovni proces potrebno osigurati implementaciju relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje su se odnosile na očuvanje međunarodno - pravnog subjektiviteta i državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine, Američki Senat je u januara 1994. godine usvojio rezoluciju kojom se tražilo da predsjednik Klinton hitno skine embargo na oružje za Vladu Republike Bosne i Hercegovine. Gali je odredio uvjete za izvođenje zračnih napada protiv VRS, ali se pobrinuo da izbjegne vojnu intervenciju u BiH.[17]
Veoma važan diplomatski potez napravile su islamske zemlje u januaru 1994. godine kada je Turska zvanično zatražila od UN-a da osigura odgovarajuću zaštitu za premijerku Tansu Čiler prilikom njene planirane posjete Sarajevu 2. februara 1994. Zajedno s njom je trebala doputovati i pakistanska premijerka Benazir Buto. Prilikom ranijeg zajedničkog susreta u Ankari, dvije premijerke su se dogovorile da, kao majke koje se duboko saosjećaju s patnjama i stradanjima nedužnih građana, a posebno djece, posjete Sarajevo. Predsjednik Izetbegović je odmah po njihovom dolasku primio premijerke Turske i Pakistana i s njima se vodio razgovor, kojem su prisustvovali i članovi Predsjedništva. Susret premijera završen je potpisivanjem ugovora o saradnji Bosne i Hercegovine sa Islamskom Republikom Pakistan i Republikom Turskom. Premijerke su se obratile Evropi, šokirane što se strašna tragedija dešavala u srcu starog kontinenta. Izrazile su užasnutost nezainteresovanosti svijeta prema zbivanjima, smatrajući da se ne smije dopustiti da pragmatičnost prevagne nad principima. One su, također, skrenule pažnju da Vijeće sigurnosti UN - a mora osigurati primjenu svih svojih do tada usvojenih rezolucija, pozvale su na ukidanje embarga i pozvale na uklanjanje prepreka dostavi humanitarne pomoći.[18]
Tako u martu 1994 godine objavljen je tzv. Washingtonski sporazum kojim je u BiH osnovana muslimansko - hrvatska federacija. Ovim je sporazumom omogućena isporuka oružja iz islamskog svijeta, pa je nakon sporazuma bosanska vojska dobila oružje i ratnu opremu iz Iraka, Pakistana, Sudana kao i iz nevladinih izvora u Tunisu i Afganistanu, a sve ili gotovo sve platile su islamske fondacije iz Saudijske Arabije.[19]
U aprilu 1994. godine nakon stvaranja jedinstva Bošnjaka i Hrvata ponovo je pokrenuto pitanje uspostave mreže za dopremu oružja između Irana, Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. SAD bi formalno i dalje nastavile poštovati embargo na oružje, ali je to bilo zeleno svijetlo za provođenje namjere da bi omogućile isporuku oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i tako uspostavile ravnotežu u naoružanju. Iranska dostava oružja ojačala je ARBiH, ali i HV koja je dobila veliki dio oružja na račun hrvatske usluge tranzita oružja za ARBiH Nakon zelenog svjetla iz Vašingtona, prišlo se realizaciji plana. Prema pisanju Vašington Posta prvi iranski avion s vojnim materijalom stigao je u Zagreb 4. maja 1994. Pošiljka je bila obilježena kao humanitarna pomoć. Dvije trećine pošiljke upućene su ARBiH, a ostatak HV – tvrdio je Vašington Post pozivajući sena zapadne diplomate i izvore u Sarajevu. Ta isporuka oružja potvrđivala jeiransku odlučnost da pomogne ARBiH u njenoj borbi sa srpskim agresorom.Dotok naoružanja poboljšao je borbenu sposobnost ARBiH. Kao aktivan član OIC-a, Iran je insistirao na rješavanju bosanskohercegovačkekrize i insistirao na sopstvenom prijedlogu UN-a o slanju iranskihtrupa kako bi učestvovale u misiji UNPROFOR - a. Tajne pošiljke oružja bosanskim muslimanima iz Irana i drugih islamskih država krenule su već 1992. Pošiljke su dopremale uz saglasnost Hrvatske, ne i SAD - a dok su Hrvati uzimali postotak i zadržavali svo teško naoružanje. Kao aktivan član OIC - a, Iran je insistirao na rješavanju bosanskohercegovačke krize i insistirao na sopstvenom prijedlogu UN-a o slanju iranskih trupa kako bi učestvovale u misiji UNPROFOR - a. Dok će u Sarajevu biti otvorena i ambasada Islamske Republike Iran.[20]
Međutim, postojao je novi problem ili strah za zapadni svijet jer sa dolaskom oružjem iz islamskog svijeta dolazi i uticaja u BiH, gdje su stizali i ljudi, ratnici koji već od novembra 1992. godine dolazile da obučavaju vojnike i da se bore na strani Armije BiH. Ovakav razvoj događaja predstavljat će veliki strah Zapada od napredovanja islama te mnogi baš tu vide ulogu hrvatske diplomatije u kontaktu sa islamskim zemljama, gdje nisu samo našli ekonomsku i diplomatsku podršku te procenat od vojne pomoći, nego je hrvatska diplomatija politički aktivno djelovala tražeći političke saveznike u islamskom svijetu. Postoje brojni dokazi da je saradnju na povezivanju Hrvatske i Federacije BiH, hrvatska vlast vidjela upravo kao svoj strateški zadatak dobijen od Zapada u zaustavljanju daljeg prodiranja islama, čiji se uticaj širio na ovom teritoriju. Iako je cilj bio samo bezuslovna pomoć stradanju BiH i Bošnjaka. [21]
[1] Alija Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine 1992-1995. godine, Web magazin Bosnjaci.net dio 1. Značaj međunarodnog priznanja BiH, objavljeno na: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=27628, oktobar 2008, preuzeto: 8.maj 2015.
(dalje: A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 1)
[2] Alija Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine 1992-1995. godine, Web magazin Bosnjaci.net dio 6. BiH kao objekt interesa organizacja islamske konferencije objavljeno na:http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=29429, novembar 2008. preuzeto: 8.maj 2015.
(dalje: A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 6.)
[3]Ibidem
[4] A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 1
[5] Ibidem, dio 6.
[6] Zijad Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna: Međunarodna diplomatija u vrijeme disolucije SFRJ i
agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (do Vašingtonskog sporazuma 1994.) Dobra knjiga, Sarajevo, 2013. str. 187. (dalje: Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna)
[7] Ibidem, str. 187/188, Sabrina P. Ramet, Balkanski Babilon: raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada, Alinea, Zagreb, 2005, str 250. (dalje: S. Ramet, Balkanski Babilon)
[8] S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 250/251.
[9] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 200.
[10] Ibidem, str. 147,208/209., A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 6.
[11] S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 238, Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 162,
[12] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 162/163.
[13] Ibidem, str. 218.
[14] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 235.
[15] Ibidem, 255/256, A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 6
[16] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 308.
[17] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 309.
[18] Ibidem, str. 309/311., S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 251.
[19] S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 251.
[20] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 334/338, S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 238/239.
[21]Esad Hećimović, Garibi: Mudžahedini u BiH 1992-1999., Fondacija Sina, Zenica, 2006, str. 35.
PIŠE: Armin Džunuzović, MA
Kako ojačati politički imunitet Bosne i Hercegovine
Još jedan izborni ciklus se završava, a novi počinje. I tako je svake dvije godine. Prečesto, pregusto. Kao društvo smo postali opterećeni izborima, stalnim trvenjima i sukobima kojih bez izbora ne bi bilo, barem ne ovoliko. U bošnjačkim čaršijama podjele su najdublje. Mnoge su porodice pocijepane zato što različite kuće podržavaju različite političare. Ne znaju ni zašto se razilaze, samo znaju da su na različitim stranama.
Ne politički, nego personalno. Politička usitnjenost tako je postala svojevrsni bošnjački fenomen. Mahalske i čaršijske strančice, nezavisni kandidati, političari bez jasne politike, lideri bez vizije. Sve nas je to podijelilo u velikoj mjeri. Od tolike podijeljenosti zaboravili smo suštinu bavljenja politikom, smisao izbora, a posebno smo zanemarili prilike u kojima nam se država nalazi jer je to izvan naših ličnih interesa i animoziteta.
A na samom kraju još jednog izbornog ciklusa, a na pragu novog, zapravo svjedočimo stanju koje je rezultat političkih procesa unutar Bosne i Hercegovine, ali i izvan nje. I sve nam to valja nazvati pravim imenima.
Prvo, potpuno je jasno kako dvije i po decenije od potpisivanja Daytonskog sporazuma i dalje živimo u državi koja je po mnogim svojim karakteristikama specifična i koju, iz više razloga, nije ni moguće ni pametno uspoređivati s drugima. Prije svega zbog njenog heterogenog administrativnog uređenja, entitetske i kantonalne organizacije vlasti, te njene nacionalne institucionalne podijeljenosti. Rezultat je to otvorenih, agresijom i zločinima ispoljenih pretenzija naših susjeda prema nama. I ne samo da u ovih dvadeset i pet godina nisu ublažene posljedice i rezultati pogubnih antibosanskih politika nego su njihove namjere i ciljevi ostali nepromijenjeni.
U tom se pogledu još nikada ništa ni za milimetar nije pomjerilo. Na suverenost i cjelovitost Bosne i Hercegovine i dalje se kidiše, i s lijeve i s desne strane. Ponovo smo, tokom cijele izborne godine, posebno u proteklom mjesecu, slušali otvorene secesionističke prijetnje, ucjene, najave kriznih planova i slično. Srpske i hrvatske mainstream politike, ne krijući, i dalje rade protiv interesa Bosne i Hercegovine, čineći sve da opstanak ove zemlje učine nemogućim. Praktično, takve politike već decenijama djeluju u službi Beograda i Zagreba, sinhronizirano i dogovoreno. Na sve se načine pokušava i nama i svijetu pokazati kako Bosna i Hercegovina ne može opstati, kako je to nemoguća država u kojoj nema sreće ni za koga.
Procesi dezintegracije države, na kojima rade dominantne srpske i hrvatske politike, ne prestaju, ne mijenjaju smjer, samo prelaze iz jednog oblika u drugi. Beograd i Zagreb neprekidno traže partnere unutar Bosne i Hercegovine s kojima kontinuirano rade na slabljenju državne strukture jer u tome vide svoj direktni interes. A srpski i hrvatski političari u našoj zemlji rado se prihvataju te uloge. Svojim su djelovanjem svaki put pokazali kako im je više stalo do interesa susjednih država nego do interesa vlastite države.
Drugo, sama iscjepkanost, administrativna i organizacijska, uveliko komplicira ionako otežano funkcioniranje države. Gotovo je nemoguće razvijati normalan društveni sistem na tako usitnjenom prostoru, podijeljenom po etničkom principu. Opstruira se rad državnih institucija kad god je to moguće, a svaka se prilika koristi za usporavanje pozitivnih procesa. Također, nepostojanje neophodnih institucija na državnom i federalnom nivou onemogućava sistemsko i funkcionalno uređivanje obrazovnog i zdravstvenog sistema, onako kako se to radi u dobro organiziranim društvima koja nisu taoci vlastitog sistema. Zato oni kojima je do države stalo iz nužde pribjegavaju alternativnim rješenjima.
Ilustrativan primjer desio se prije nekoliko godina kada su državne ustanove kulture bile pred nestankom. Od Zemaljskog muzeja do Nacionalne biblioteke. Ministar civilnih poslova, koji je inače pripadao antibosanskoj politici, prestao je izdvajati sredstva za ove ustanove, s neskrivenom namjerom da ih potpuno ugasi jer simboliziraju državu koju negira. Srećom, nakon njega resorno ministarstvo preuzeo je patriotski opredijeljen ministar i ustanove su spašene. Finansiranje su preuzele neke općine i kantoni, rješenje je bilo privremeno i nesistemsko, ali su ustanove preživjele. I sve nam je tako. Improvizacija u bosanskim okolnostima ponekad bude jedino moguće rješenje.
Ipak, svih ovih godina, uprkos silnom nastojanju antibosanskih politika da je izbrišu s političke karte svijeta, Bosna i Hercegovina ne samo da opstaje nego se i razvija, napreduje, približava Evropskoj uniji i NATO-u. Moguće je to iz jednog prostog razloga – zato što postoji snažna integrativna bosanskohercegovačka snaga, bošnjačka politika borbe za Bosnu i Hercegovinu, njene narode i građane. Ta je politika u proteklom mandatu za pozitivne proevropske procese uspjela privoljeti i neke srpske političke snage, okupljene u tzv. Savezu za promjene. Ista ta politika onemogućila je Čovićeve lokalne šerife da blokiraju magistralni put Sarajevo – Mostar i spriječe realizaciju odluke državne vlade u vezi s transportom i smještanjem migranata.
Iz svih ovih i još mnogo nepobrojanih razloga važno je da se sačuvaju i ojačaju bošnjačke integrativne politike i da se njihove unutrašnje podjele prevladaju.
A upravo iz tih razloga, u isto vrijeme, antibosanski centri različitim metodama djeluju na razbijanju i slabljenju kičme bošnjačke politike, koja je jedina prepreka za realizaciju njihovog cilja. Razbijanje bošnjačke političke snage, razjedinjavanje njihovog biračkog tijela najbolji je i najsigurniji put ka dezintegraciji Bosne i Hercegovine.
A to se postiže svim raspoloživim sredstvima, kreiranjem nepostojećih slučajeva i afera, dirigiranim protestima, propagandom, dok u isto vrijeme, srpsko i hrvatsko biračko tijelo ostaje homogenije i discipliniranije. Imamo historijsko iskustvo, koje je, nažalost, bogatije nego što smo željeli da bude, a vidimo i svjedočimo savremenom trenutku. Zbog onoga što bi nas moglo čekati u narednim godinama, bit će nam potreban ojačan imunitet.
____________________________________
Za stav.ba piše: Elvir Resić
Izvor: http://stav.ba/kako-ojacati-politicki-imunitet-bosne-i-hercegovine/
80 godina od osnivanja Mladih muslimana i 70 godina od sudskog procesa 19. siječnja 2019.0
“Mladi muslimani” su organizacija koje je osnovana 1939. godine, tako da će se u 2019. godini obilježiti 80 godina od postojanja organizacije, ali i 70 godina od sudskog procesa.
Tim povodom smo bili u prostorijama “Mladih muslimana”, koje su smještene na Saračima, sarajevskoj ulici koja evocira uspomene, u prostorijama Morića Hana. U prostorijama smo zatekli sekretara organizacije, Anesa Džunuzovića s kojim smo obavili prijatan razgovor.
“Ova godina je jako važna za udruženje „Mladi muslimani“ jer se navršava 80 godina od formiranja organizacije i 70 godina od vođenja velikog sudskog procesa koji su pokrenuli komunisti protiv “Mladih muslimana”, te ovu cjelokupnu godinu posvećujemo obilježavanju tih važnih događaja. Trenutno pravimo plan i program aktivnosti za ovu godinu i ako Bog da bit će više sadržaja, te će se obilježiti važne godišnjice i datumi kroz više projekata, u ovom trenutku vam baš i ne mogu reći šta će to tačno biti jer nemamo usvojen plan i program ali planiramo makar jedan naučni simpozij, pripremamo monografiju madih muslimana, pripremamo i dvije knjige čiji su autori upravo iz te prve generacije „Mladih muslimana“, dakle njihove biografije, ove dvije knjige su gotove a u pripremi je i treća, također, ima jedna naučna studija koju su radili „Mladi muslimani“, te ako budemo organizovali smopozij jedan ili više bit će zbornici radova, a s obzirom da moramo misliti i na mlađe generacije moramo nešto i za njih organizovati ali još uvijek nije poznato šta će to biti, da li neki literarni natječaj ili nešto drugo još uvijek nam nije poznato. U planu su nam također i dani otvorenih vrata, kao i izložba arhivske građe”, ispričao nam je Džunuzović o planovima za ovu godinu.
Svake srijede održavaju sastanke, iako nisu neka velika firma, sastanci su im potrebni zbog druženja.
Organizacija “Mladi muslimani” nastala je iz potrebe, jer tadašnji represivni aparat nije dozvoljavao da se religijski identiteti razvijaju u bilo kojem obliku.
“Mladi muslimani” su osnovani 1939. godine. Taj period je izrazito težak za muslimansko stanovništvo. To je vrijeme pred Drugi svjetski rat, period kada su jačali fašizam i komunizam. U Bosni, u ovom periodu, jačaju ustaške i četničke ideje, a znamo čime to rezultira, genocidom. Iz drugog konteksta zaključujemo da Kraljevina Jugoslavija nije imala korektan odnos prema bošnjacima, dolazi do dogovora Cvetković-Maček i Bosna ih uopšte ne interesuje, šta će se s njom i muslimanima desiti. U ovom periodu u Beogradu umire Mehmed Spaho, što kasnije zaključuju historičari da nije bila slučajna smrt nego ubistvo, te su na taj način slabili bošnjački politički i nacionalni integritet” Grupa mladih studenata i srednjoškolaca svjesna situacije u kojoj se bošnjaci nalaze pokušava dati odgovor, ali naravno oni su nemoćni da bi pružili neki adekvatan odgovor, ne mogu oni formirati vojsku koja će pokušati odbraniti njihov narod, ne mogu ništa ideološki značajno promijeniti ni na tim idejama što dolaze iz svijeta, ne mogu promijeniti četnike, ni ustaše, ali oni pokušavaju uticati na svoj narod, tj. oni pokušavaju narod vratiti Islamu. U Islamu je snaga, to je, može čovjek slobodno reći, „krik očajnika“ jer ne može Islam promijeniti stvari ako narod nema moći, ali oni su smatrali da trebaju narod vratiti Islamu i u tome pokušati pronaći rješenje.”
Organizaciju su osnovali studenti i srednjoškolci, koji su bili na putu da postanu intelektualci, što im je umnogome omogućilo da razvijaju svoju ideju.
“Osnivači “Mladih muslimana” su Esad Karađozović (student medicine), Husref Bašagić, Murtez Dervišević… To su mladi ljudi, studenti kojima su se kasnije srednjoškolci priključivali. Oni kreću sa svojom iinicijativom, ali se pravno ne uspjevaju ni registrirati. U periodu Drugog svjetskog rata i u toku njega, “Mladi muslimani” često djeluju humanitarno, pomažući izbjeglicama, ali radeći i sa djecom, učeći ih svjetovne i duhovne vrijednosti. Odmah nakon rata, nakon dolaska komunista na vlast, na osnivanju Preporoda su se usprotivili Alija Izetbegović, Nedžib Šećirbegović i njegova ne tada, nego kasnije supruga Aziza Šećirbegović, koji su digli glas, te su bili uhapšeni i osuđeni.”
Alija izetbegović je uhapšen 1946. godine i odležao je sve do 1949. godine
“Kasnije, kada vidimo šta je on sve uradio za bošnjački narod, vidimo da je možda i dobro što je on tada uhapšen, jer da je bio na slobodi kada je bio veliki proces protiv “Mladih muslimana” 1949. godine on bi do tada sa svojom harizmom i idejama bio neko ko se posebno istakao i vjerovatno bi bio među onima koji su ubijeni. Tada je oko 1200 muslimana, Mladih muslimana privođeno i saslušavano, te zatvarano.”
“Mladi muslimani” su na početku djelovali u ilegali, jer komunistički režim nije dozvoljavao da se razvijaju ideje ove vrste.
“Oni nikad nisu bili zvanično registrirani, ali pokret je postojao i oni su bili članovi tog pokreta, samo što nije postojala zvanična legitimacija i članarina – učlaniš se u nešto što nije pravno registrirano. Tada je veliki broj njih osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne, kada su odležali svoje kazne po sedam ili osam godina u uslovima koji nisu kao danas gdje zatvorenici imaju TV, teretanu i slične stvari. Zatvorenici su tada radili teške fizičke poslove. Njihove zvanične presude razlikovale su se, a najčešće su im oduzimana građanska prava, pa se po služenju kazne nisu mogli školovati nego im je to bilo zabranjeno, a oni koji su odlučili nastaviti studije (pošto nisu mogli u Sarajevu) odlazili su u Zagreb, Beograd i slično te su tamo uspjevali da se upišu i završe studije. Većina njih je završila studije u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Različite vrste presuda su bile; jedna žena osuđena je na zatvorsku kaznu u periodu trudnoće, te joj u presudi stoji zatvorska kazna i oduzimanje djeteta pri rođenju iz razloga što je pripremila ručak svome mužu i njegovim prijateljima koji su bili pripadnici “Mladih muslimana”. U tom periodu ne samo da su hapšeni “Mladi muslimani” nego i pripadnici pravoslavne i katoličke vjeroispovjesti, kao i pripadnici Uleme.”
Predstavnicima Komunističke partije nije smetao Islam kao takav, već religija, kao nešto što može ugroziti njihovu ideologiju.
“Od Teufika Vleagića Tofe, jednog od članova prve generacije mladih muslimana, imate jednu knjigu u kojoj jedna priča govori o njemu koji je uhapšen, osuđen 1954. godine. Dok boravi u zatvoru piše pismo jednoj članici “Mladih muslimanki”, u koju je vjerovatno bio i zaljubljen. To je jedan esej koji opisuje kako je njima u zatvoru, ne samo Mladim muslimanima, nego svima koji nisu bliski sa komunizmom. On 1954. godine, dok leži u zatvoru, opisuje svoje stanje, te u tom periodu daje neke ideje o rušenju komunizma. Oni vas nisu pustili da samo odležite kaznu i idete kući, pored radne obaveze oni su vas i lomili da vi revidirate stavove, da potpišete da mijenjate svoje stavove, da više ne pripadate pokretu „Mladi muslimani“, da niste musliman, da je religija nazadna… Naravno oni su to odbijali ali su mučenja iznova i iznova trajala i ponavljala se dok vam ne istekne zatvorska kazna ili dok ne dobijete neko pomilovanje.”
Knjiga Teufika Velagića Tofe je izdata 2013. godine i jedno je od najznačajnijih djela koja se odnose na organizaciju “Mladi muslimani”.
“Mi smo izdali ovu knjigu, autobiografiju Teufika Velagića Tofe, a osnova te njegove biografije je upravo to pismo koje on stvara. U tom trenutku gdje je pod potpunom torturom komunizma i gdje se ne vidi svjetlo na kraju tunela, on piše o padu komunizma ,te govori o tome kako se muslimani trebaju politički organizirati. Kasnije kada je izašao iz zatvora, završio je fakultet i pribjegao u Austriju, te se kasnije prijavio u Austriju u emigracionom centru.”
Mladi muslimani su imali veliki problem da završe fakultete, jer su nakon izlaska iz zatvora imali konstantnu kontrolu i velike represije na broje društvene aktivnosti, pa tako i na obrazovanje.
“Kad su izašli iz zatvora uspjeli su neki od njih da završe fakultete, neki naravno nisu i njihov nastavak djelovanja bilo je druženje, razgovor na sijelima gdje su se rađale raznovrsne ideje. Mladi muslimani su skupa sa Huseinom Đozom pokrenuli islamske novine Preporod. U današnjem vremenu nama su neke činjenice smiješne, dok je tad u tom vremenu za njih to bila velika stvar. Mi danas imamo na raznim jezicima dostupna mnogobrojna predavanja, dok tad za njih je bila velika stavr organizovati predavanja. Oni tada pokreću predavanja u Tabačkom mešdžidu i u Carevoj dzmiji. Često su pisali članke, ali nisu se eksponirali.”
Međutim, njihova stvaralačka djelatnost je bila izrazito produktivna. Posebno su istaknuti bili rahmetli Alija Izetbegović i Salih Behmen.
“Alija je kao što znate napisao Islamsku deklaraciju „Islam između istoka i zapada“, ova knjiga pripisuje se Aliji i potpisuje je Alija ali sigurno da veliki uticaj imaju i drugi jer je Alija imao običaj davati svoje tekstove drugima koji su mu sugerisali šta bi trebao ispraviti i kupio savjete. Salih Behmen je preselio davnih 90-ih godina, a Alija je tada, na njegovoj dženazi rekao „Otišao je najbolji među nama“, dakle neko ko je bio najbolji i djelom i savjetodavno i uticajan lider.”
Nije jednostavno bilo biti Mladi musliman.
“Strašna činjenica jeste da su Mlade muslimane pratili od izlaska iz zatvora 1949. godine. Oni su stalno bili praćeni od strane državne bezbjednosti, jer je to vrijeme jednopartijskog sistema – država je bila sve i nije bilo različitih mišljenja! Nisu ih pratili tajno, nego su im davali doznanja da ih konstantno prate. Imamo i potrebnu dokumentaciju vezanu za Omera Behmena, koji je također praćen. U toj dokumentaciji se navoide sva njegova kretanja, kad i gdje je išao, kad je s kim razgovarao i slične stvari. Iz pouzdanih izvora, od supruge jednog od bivših osuđenika Mladih muslimana ,saznajemo da su im ne pravili i prijatelji, te dolazili na sijela. Kasnije u procesu oni su ponovo osuđeni Behmen na 15. godina, a Alija na 14. godina zatvora. Oni su ležali u zatvoru kada su došle demokratske promjene, kada se svi zatvorenici oslobađaju, te oni napuštaju zatvore. Ljudi, koji su bili svjesni situacije u kojoj se nalazi Bosna, kreću u političko organiziranje.“
Artikulisanje ideja je najbitnije za razvoj jednog projekta, a ovaj projekat je nastajao u izrazito teškim okolnostima.
“Oni su svoje članke objavljivali kroz Takvim, ideje, avangardna tumačenja Islama. U to vrijeme imali su jako malo islamske literature, te je Takvim bio jedino što je izlazilo pored Ilmihala i to je to. Takvim jo godišnje izlazio sa par tekstova, a Prepord je napočetku izlazio više sa servisnim informacijama i jakom cenzurom.”
Sastanci “Mladih muslimana” se i danas održavaju.
Sjedište “Mladih muslimana” od 1991. godine je u Morića Hanu. Tu se pravi neka simbolika Morića Hana. Sastajemo se svake srijede, kao što sam već rekao, iako nam nije potrebno, ali održavamo tu bosansku kulturu, tradiciju, ta sijela, druženja i predavanja. Neka druženja organizujemo ovdje u sklopu Morića Hana, a neka na raznim drugim mjestima u Sarajevu ali i u Mostaru, Konjicu, Jablanici, Kakanju..
Organizacija je otvorena i za nove članove.
“Član “Mladih muslimana” postajete tako što dođete ovdje i popunite jedan aplikativni formular, ali ne postajete odmah član. Ne može doći neko i reći ja želim postati član vaše organizacije i da odmah postane. Mi smo uzeli običaj od organizacije iz perioda kada su djelovali ilegalno. Kada je organizacija djelovala ilegalno neko od članova bezbjednosti ubacivao bi svoje članove među članove organizacije, te iz tog razloga trebala su dva svjedoka koji su već članovi organizacije da se pojave sa novim članom i da svjedoče za njega, tek tad bi osoba mogla postati član naše tadašnje organizacije. I danas je praksa da neko garantuje za osobu, da mi vidimo da li on odgovara profilu, idejama i sličnim drugim stvarima kojima se bavi naša organizacija. Dva svjedoka nisu potrebna, ako mi upratimo aktivnosti osobe koja nam se želi priključiti, ako upratimo da svojim idejama odgovara organizaciji i njezinim članovima. Naravno, mi ne odigravamo ulogu državne bezbjednosti, mi ne pratimo nikoga, nego danas putem informacija koje su nam dostupne na nternetu provjeravamo profil osobe. Mi danas to radimo iz razloga što želimo da sačuvamo brend, da iskreni i fini ljudi budu članovi naše organizacije. Imali smo situacije kada su mladi ljudi mislili da ako su članovi naše organizacije mogu dobiti neki benefit, u smislu da se zaposle. Dakle, može se postati član ove organizacije uz ispunjavanje određenih uslova. Evidencija kojom mi raspolažemo dokazuje podatak da na nivou države ima 630 članova organizacije „Mladih muslimana“.”
Pored “Mladih muslimana” postojao je i ogranak Udruženja pod nazivom “Mlade muslimanke”.
Mladi muslimani danas djeluju jedinstveno. Imamo sekciju koja je ženska. Važno je naglasiti da su Mlade muslimanke imale svoju skupštinu. Jedna od članica je bila upravo upravo Aziza Šaćirbegović, supruga Nedžiba Šaćirbegovića, a majka Muhameda Šaćirbegovića, koja je prvo izbjegla skupa sa porodicom u Istanbul, a kasnije u Ameriku. Nakon velikih tortura koje proživljavaju u ovom periodu 1943. godine Mlade muslimanke su formirale svoj ogranak Udruženja i Aziza je bila predsjednica.
“Mlade muslimanke” su objavile zbornik pod nazivom „Sjećanja i svjedočenja“.
“Mlade muslimanke” u ovom djelu pišu svoje priče, jer su i one bile osuđivane pa su to priče iz tog perioda. Aziza priča priču iz 1946. a ove ostale iz 1949. godine. Hapšene su u Sarajevu, a bile bi na saslušanjima u Ćemaluši. Jedna od njih uz ovoj knjizi govori o svom sjećanju, tužnom sjećanju kada su istovarale iz silosa kukuruz, te je ona počela da propada i mislila da će se ugušiti i propasti kroz kukuruz. Tu se pojavila Jelka, koja je bila krupna i snažna žena te je izvukla je i spasila. Ovo je samo jedna od situacija, a sve ostale možete pročitati u knjizi „Sjećanja i svjedočenja“ koja je dostupna danas u svim bibliotekama.”
IZVOR: KVAKA.BA/H.Veladžić/A.Petrović