Nas, mladomuslimane, nikad neće ostaviti na miru jer smo porazili i fašiste i komuniste
Da su “Mladi muslimani” i svi oni koji su njihov izdanak antifašisti, ali u isto vrijeme i antikomunisti, svjedoči žrtva fašizma i komunizma hadži Ćamil Hodžić, mladomusliman u 97. godini života, Konjičanin po rođenju, a već 70-ak godina Sarajlija po mjestu življenja. “Jašta sam, sine, nego bio protiv fašizma, a i protiv komunizma. Ali čini mi se da su oni još više bili protiv mene”, započinje svoju priču hadžija Ćamil
Kada su pred Drugi svjetski rat jačale dvije retrogradne i po čovječanstvo opasne ideologije - fašizam i komunizam, među Bošnjacima se pojavila grupa mladih intelektualaca koja je bila svjesna ovih opasnosti. Bili su to ''Mladi muslimani''. Tada je Mustafa Busuladžić pisao: ''Komunizam i antipod mu fašizam nezadovoljavaju''. Nažalost, ove ideologije su uzele maha, i traju do danas. Fašizam je privukao uz sebe tokom Drugog svjetskog rata jedan broj Bošnjaka, na sreću mali broj. Komunizam se pokazao bližim Bošnjacima, pa ga mnogi i danas njeguju, neki vrlo aktivno kroz političku borbu, a neki kroz žal za ''boljim vremenima'', uz kalendare sa Titinim fotografijama, ljubomornim čuvanjem partijskih knjižica i pionirskih mahrama. Demokratske promjene '90-ih godina prošlog stoljeća, na svu sreću, poslale su komunizam u našoj zemlji u opoziciju. Mladomuslimanske snage nosile su slobodarski i demokratski duh kod Bošnjaka pred Drugi svjetski rat, a nosile su ga i kada se raspadala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Kao antifašisti i antikomunisti pokrenuli su, uz druge intelektualce, Bošnjake ka političkom organiziranju na principima slobode, demokratije, antifašizma i antikomunizma. I uspjeli su.
Vampiri su među nama
Povampireni komunisti iz bošnjačkih redova, i fašisti iz drugih redova, konstantno se bore za povrat na ideološki, ali i politički tron, na ponovnu ideološku i političku okupaciju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Konstantno se od Drugog svjetskog rata do danas pokušava ''Mladim muslimanima'' i drugim bošnjačkim intelektualcima osporiti antifašizam. Dok je vladao komunizam hapšeni su i zatvarani, predstavljani su kao fašisti, a zapravo su hapšeni je su bili antikomunisti. Danas se ''Mladi muslimani'' ponovo pokušavaju pokazati kao fašisti. To je udar ne samo na ovaj pokret već na suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, jer su mladomuslimani udarili temelj modernoj Bosni i Hercegovini i poveli je ka putu nezavisnosti i suverenosti. Tako da neprijateljima je cilj da dokažu da su mladomuslimani fašisti, a time bi dokazali da je moderna Bosna i Hercegovina zapravo fašistička tvorevina. S kojim nivoom svijesti se u ovaj koncept uklapaju savremeni bošnjački komunisti, FGR-ovci, mnogi intelektuaci i mediji, treba se zapitati ili ih upitati. Ne čini se tako bezazlenim demonstriranje komunističkih aktivista s parolama tokom polaganja cvijeća gospodina Bakira Izetbegovića na Spomen obilježlju Vraca, kao što se ne čine bezazlenim ni nedavne izjave generala Jove o selamu i Armiji RBiH.
Hapšenje i boravak u njemačkim logorim
No, da su ''Mladi muslimani'', i svi oni koji su njihov izdanak antifašisti, ali u isto vrijeme i antikomunisti, svjedoči žrtva fašizma i komunizma hadži Ćamil Hodžić, mladomusliman, 97 godina, konjičanin po rođenju, a već 70-ak godina sarajlija po mjestu živjenja. ''Jašta sam sine nego bio protiv fašizma, a i protiv komunizma'', započinje svoju priču hadžija Ćamil: ''Ali čini mi se da su oni još više bili protiv mene. Ni kriv ni dužan, osim što sam bio Bošnjak i musliman, držo do sebe, svog naroda i svoje vjere, završio sam i u fašističkom i u komunističkom logoru. Bio sam mlad, svega 18 godina kad su me 1941. godine Nijemci uhapsili u Konjicu i sa još možda 300 ljudi transportnim vozovima prebacili u Njemačku. Tri dana nam nisu dali ništa da jedemo. Tek treći dan kad smo bili u Beču dobili smo nešto hrane. Prvo su nas smjestili u Dortmund u neke barake. U Dortmundu su bile smještene velike protivzračne snage njemačke vojske. Englezi i Francuzi su često bombardovali ciljeve, poput željeznica, a mi smo onda to popravljali, i to uglavnom noću. Bilo je zatvorenih Francuza, Engleza, Rusa. Mi smo im trebali kao radna snaga. Upoznao sam tamo i jednog francuskog pilota koga su oborile njemačke protivzračne snage. Dobro smo se sprijateljili, on je imao lošiji tretman kao pilot neprijateljske vojske pa sam mu ja pomagao u hrani. Bio mi je zahvalan zbog toga. Nakon Dortmunda prebacili su me u Essen, a završio sam u Hamm wesfalenu, sjećam se da sam pitao stražara Hermana gdje sam i da mi je odgovorio. Moji u Konjicu nisu znali šta je samnom, mislili su da sam mrtav. Sve dok moj komšija i drug nije zamolio svoga oca Ćamila Hamzu, načelnika u Konjicu, da iskoristi svoj autoriter načelnika i provjeri kod okupatora gdje sam. I saznao je tačno gdje sam, pa je zamolio da me pokušaju izbaviti. I tako je i bilo. Jedan dan, bila je 1943. godina, možda proljeće, pozvali su me iz komande logora i rekli da idem kući. Osigurali su mi kartu, odjeću i nešto novca i ja sam pošao kući'', prisjeća se hadžija Ćamil.
Mobiliziranje u partizane
Nakon otprilike godinu i pol provedenih u radnim logorima hadžija Ćamil je putovao kući. Uspio je naučiti i njemački jezik za to vrijeme. Iako je prošlo više od 75 godina prisjeća se i nekih detalja. U kupeu je sjedio sa dvoje Nijemaca, bratom i sestrom. Nijemica mu je tražila i adresu, a on je zapamtio njeno ime i adresu i pamti ih do danas, zvala se Hani Kosmajle. Nakon presjedanja u Beču i Zagrebu stigao je i kući u Konjic. Poslije nekoliko dana pošao je za Zagreb gdje mu je bio brat, ali su ga u Sarajevu s voza skinule ustaše i zatvorile u tadašnji zatvor Belediju kod Vijećnice. Tu je bio 20 dana. Uspio je poslati pismo kući preko jedne čistačice s Bistrika, pa je opet intervenirao načelnik Ćamil Hamza i pustili su ga ali nije mogao ići u Zagreb već se vratiti u Konjic. Zamalo je tada hadžija Ćamil izbjegao da ga pošalju u Jasenovac. Nije dugo bio u Konjicu partizani su upali u selo i mobilizirali ga. Nije se opirao jer je u njima vidio antifašiste. Bio je pripadnik 29. divizije i ratova po Hercegovini. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata priključio se tadašnjoj miliciji, bio je na školovanju nekoliko mjeseci u Sarajevu, a onda se vratio u Konjic, bio je u Ostrožcu, svom selu, načelnik ispostave milicije. Poslije nekog vremena prebačen je u Livno, za načelnika milicije.
Susret s Titom
Bilo je dogodovština i tada priča hadžija Ćamil: ''Bio sam dežurni ispred policijske stanice, bila je noć kad staje vojni auto i otvara se prozor, pita me oficir iz auta gdje živi Hasan Brkić. Hasan Brkić je bio ministar tada. Ja mu pokušam objasniti, a on kaže hajde sjedi povedi nas, ja sjednem kad sam se okrenuo kad pozadi sjedi Tito. Hasan Brkić je bio Titin prijatelj i ovaj mu je pošao u posjetu, ali nisu znali tačno gdje stanuje, pa su mene pitali''.
Hapšenje i boravak u komunističkim logorima
Hadžija Ćamil bio je posvećen svom poslu, no, nikad nije ostavljao namaz i nikad nije postao član partije, a družio se i s džamijskim ljudima, među kojima i s mladomuslimanima čije je ideje prihvatao. Bilo mu je jasno da su komunisti uzurpirali antifašističku borbu i da su nametnuli svoju ideologiju kao zvaničnu u novoj državi, novoj Jugoslaviji. To je komunistima bilo dovoljno da ga 1949. godine uhapse u Livnu. Stigli su DB-ovci iz Mostara i uhapsili ga na spavanju. Odmah su ga zatvorili u samicu i tri dana niko nije otvorio vrata, nisu mu dali ni vode ni hrane. Hadžiji Ćamilu tada nije suđeno u grupi s drugim mladomuslimanima, a te godine su bila velika hapšenja, više od 1.200 mladomuslimana je uhapšeno. Njemu je kao pripadniku milicije suđeno skupa s Ademom Gerinom, policajcem iz Stoca. Osuđen je na osam godina zatvora, a Gerin 13 godina. Odležao je šest godina u Zenici.
Nismo mi kao oni
''Sine dragi, sad ću ti reći u čemu je bila razlika između nas muslimana ili mladomuslimana kako smo se osjećali zbog progresivnih ideja tog pokreta i s druge strane fašista i komunista. Za fašiste svi znamo šta su radili. Znamo za Luburića koliki je zločin počinio u Sarajevu. Pričali su da je znao nosio krvav nož u zubima dok je šetao gradom. Toliki je zločinac bio. Ja sam na sopstvenoj koži osjetio i ustaški i njemački fašizam. Jedne prilike umalo me nisu ubili njemački stražari kad sam bio u logoru u Dortmundu samo zato što sam od svog sljedovanja hrane jedan komad dao nekom Rusu. Komunisti su bili ostrašćeni. Iako sam bio u partizanima i u policiji i nikad nisam učinio ništa loše državi, nisam se slagao sa režimom, ali režim nije država, ipak su me hapsili. Njima je partija i ideologija bila preča od države. Bili su spremni na sve, mi mladomuslimani to najbolje znamo. A kakvi smo bili mi. Evo da ti kažem. Kad su me udbaši uhapsili i zatvorili u samicu, i danima nisu ni provirili, našao sam jednu žicu i uspio otvoriti vrata samice jednu noć. Izašao sam, a u stražari spava udbaš koji me je čuvao. Automat obješen o čiviluk, mislio sam uzeti automat, likvidirati ga i pobjeći. Ali onda kažem sebi: 'Ti si musliman, ko ubije jednog nedužnog čovjeka kao da je ubio cijelo čovječanstvo, a on samo izvršava nečije naređenje', i odustanem, vratim se u ćeliju. Nisam htio biti kao oni. Slično je bilo i s fašistima. Kad smo uhapsili jednu grupu Nijemaca iznad Jablanice, njih 20-ak kaže mi komandir Hodžiću likvidiraj ih sa svojom jedinicom. Ja mu kažem neću, njih treba predati u komandu pa neka oni odluče, on mi skine činove, ali ih ne pobije. Kasnije se ispostavi da je među njima bio jedan građevinski inžinjer koji je napravio veliki broj mostova u Hercegovini. Slična situacija bude i sa jednom grupom četnika, njih 40-ak, zarobimo ih kod Boračkog jezera i ja ne dozvolim da budu likvidirani. Među njima je bio i Draže Mihajlovića doktor sa suprugom. Kasnije kad sam bio u Zenici u zatvoru odem u zatvorsku ambulantu kad me doktor, zatvorenik kao i ja, pita otkuda se znamo, a ja se sjetim da je to Dražin ljekar kog smo uhapsili. Kaže mi hvala ti, živ sam zahvaljujući tebi. Znači dijete drago, mi smo bili protiv fašizma i komunizma, ali nikad nismo bili, niti smo ikad mogli biti kao oni. Hvala Bogu za to''.
Nas mladomuslimane nikad neće ostaviti na miru
Na kraju razgovora hadžija Ćamil nam je prokomentarisao i današnje vrijeme: ''Vidiš sine, nas muslimane, mladomuslimane, nikad neće ostaviti na miru komunisti. Često slušam kako smo mi bili saradnici okupatora, fašisti, a ja sam ponajbolji primjer da to nije istina. Primjer su i drugi. Mnogo je nas bilo u partizanima, a neka mi neko pokaže i jednog mladomuslimana koji je bio u nekoj fašističkoj vojnoj jedinici. Nema takvih. A vidim sve više nas izjednačavaju sa četnicima i ustašama, pa ne mogu da povjerujem. Sve je to ja mislim samo zato što smo jednako antikomunisti, kao što smo i antifašisti, i što smo ih na kraju ipak uspjeli poraziti''.
____________________________
Piše: Anes Džunuzović
10 GODINA ŽIVOTA KOMUNISTI SU MI UZELI BEZ RAZLOGA
“Moj otac je te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže”
Atif Delalić rođen je 1929. godine u selu Mjedenik, gatačka općina. Otac Uzeir bio je imam, svršenik tzv. Merhemića medrese. Mati mu je bila iz Bileće. Kako kaže, osnovnu školu završio je putujući po sedam kilometara do škole, u jednom pravcu sedam, u drugom sedam, pritom prelazeći preko Neretve u njenom gornjem dijelu, gdje mostovi nikad ne ostaju pred silinom rijeke. “Učitelj nam je bio neki solunac (učesnik Solunskog fronta, op. a.), nije se znao ni potpisati kako treba, a mi smo za taj period školovanja naučili jedino tablicu množenja”, kaže Atif i nastavlja: “Nakon toga, u Gacku sam upisao građansku školu i zbog lošeg predznanja jedva sam čekao kraj godine. Upisao sam medresu u Mostaru, ali je onda počeo Drugi svjetski rat i ja sam se vratio svojima u selo. Bio sam mlad, povisok, ali malokrvan i neuhranjen, bolešljiv. Tokom rata prelež’o sam i tifus. Nisam bio dovoljno star za vojske, što me spasilo od mogućih mobilizacija, od ustaša, domobrana, partizana.”
Bošnjaci istočne Hercegovine, kao i oni u istočnoj Bosni i Sandžaku, te ratne 1941. godine bili su potpuno nezaštićeni. Komšije Srbi i njihovi sunarodnjaci iz Srbije i Crne Gore jedva su dočekali da se obračunaju s “Turcima”. Tada nije bilo važno u kojoj vojsci su bili ti Srbi, u partizanima ili četnicima, njima je važna bila osveta “Turcima”. Prof. dr. Smail Čekić tvrdi da je u periodu od juna 1941. do kraja januara 1942. godine u istočnoj Hercegovini počinjen genocid nad Bošnjacima i da ih je pobijeno više desetina hiljada. Taj genocid preživio je Atif Delalić.
“I sad se sjećam suza moje majke kad je saznala da su joj pobili sve njene u Bileći. Bilo je to u augustu 1941. godine, kada su četnici nakon iživljavanja i monstruoznih zločina i mučenja bacili nekoliko stotina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca u jamu Čavkarica i pobili ih. Bliska rodica moje majke Hadžera Ćatović-Bijedić jedina je preživjela ovo stratište tako što je 72 dana provela u toj prirodnoj jami, među leševima, na dubini od stotinjak metara. No ništa se o ovoj jami nije smjelo govoriti iza Drugog svjetskog rata. Komunistima to nije odgovaralo zato što su mnogi zločinci bili iz njihovih redova. Navest ću vam primjer svireposti koja je tih mjeseci provođena nad Bošnjacima istočne Hercegovine. Mom daidžiću koji je bio izuzetno pametan, a što su znale komšije, izvadili su zašiljenim drvetom oči i pustili ga da se tako u tim bolovima tetura po hercegovačkom kršu i udara s kamena na kamen. A oni su za to vrijeme sjedili ispred njegove kuće i sve to gledali i smijali se”, drhtavim glasom govori svoja sjećanja Atif.
Ubrzo je došao red i na Bošnjake Gacka i okoline: “Jedva smo živu glavu izvukli. Ni sam ne znam kako smo uspjeli pobjeći. Smjestili smo se u Hrasnici kod Sarajeva, gdje je otac dobio imamsku službu. Ja sam tu u Hrasnici u tih nekoliko ratnih godina puno izgubio, nisam se školovao, sve do 1944. godine, kada po nagovoru i insistiranju oca upisujem zanat. Zanat će mi kasnije, kada budem uhapšen kao mladomusliman, puno pomoći da preživim zatvorske dane. Radio sam u radionici i nisam bio izložen torturi kao ‘Mladi muslimani’ koji su bili studenti. Zbog toga sam blagosiljao oca stalno što me je dao na zanat.”
Upravo je preko oca Uzeira Atif doživio i prvi zvanični obračun komunista s njegovom porodicom odmah po dolasku na vlast. “Kada su došli na vlast komunisti, a među njima i mnogi četnički fašisti koji su preobukli uniforme, počeli su se obračunavati s Bošnjacima. Na Ilidži je bila situacija takva da su Srbi koji su bili kmetovi kod Bošnjaka dobili zemlju na korištenje, a onda im je ona i dodijeljena. Oni su bili jako pokvareni i s dolaskom komunista na vlast vidjeli su mogućnost obračuna s komšijama Bošnjacima. Prokazivali su uglavnom lažima svoje komšije Bošnjake UDBA-i. Onda su ih oni hapsili i zatvarali, isljeđivali i ubijali bez suđenja. I moj otac je bio uhapšen. Ja bih svaki dan svraćao do mjesta gdje su bili zatvoreni i ponio bih ocu nešto da pojede. Jednog dana, nakon što sam ostavio na kapiji hranu i pošao, čuo sam kako me otac doziva. Bio je na spratu jedne barake. Rukama je pokušao da se sporazumije sa mnom, odnosno da sazna ima li u blizini milicije.
Nakon što sam mu pokazao rukama da nema, bacio je nešto prema meni. Uzeo sam svežanj, otvorio, a unutra je bio hljeb. Shvatio sam da je u pitanju poruka. Kad sam se odmakao, otvorio sam i između dvije kriške hljeba našao napisanu poruku na papiru. U poruci je stajalo: ‘Osuđen sam na smrt. Ubiće me’ i ime popa kome je trebalo mati da se obrati da mu pomogne. Riječ je o popu s kojim je otac sarađivao kao imam. Mati je to uradila i pop je rekao: ‘Ne brini, neće ga ubiti.’ U isto je vrijeme UDBA poslala dopis u naše mjesto kod Gacka i tražili su da se mještani Srbi izjasne kakav je bio moj otac. A otac je tim komšijama pomogao 1941. godine i spasio ih likvidacije od strane ustaša. Naime, otac je doznao da će ustaše pobiti te Srbe i krišom je navečer obavijestio komšiju šta se sprema te da on obavijesti druge i da bježe. I tako je i bilo, pobjegli su i spasili se. Međutim, pet godina kasnije oni žele odgovoriti UDBA-i na Ilidži riječima ‘odžu treba ubiti’. Ali ustaje jedan među njima i kaže: Zar se ne sjećate da nas je ‘odža spasio’, prekori ih i ode istinita depeša o ocu. Tako da otac preživljava, puštaju ga na slobodu, ali nikad ga ne ostavljaju na miru. Do smrti su ga svako malo hapsili, isljeđivali, zatvarali pa puštali, posebno nakon što su mene uhapsili 1949. godine.”
Moj je otac te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže. Otac je svjedočio tim noćnim odvođenjima zatvorenika, a svi mi rafalima. Jednu noć su to bili jaki mitraljeski rafali. Ujutru kad sam pošao u školu, čuo sam priču kako su se četnici ubacili i pofatali neke Bošnjake i pobili ih. To je bila izmišljena priča od UDBA-e.”
Atif Delalić priključuje se pokretu “Mladi muslimani” 1947. godine. “Mladi muslimani’ su tada imali ugled u našem narodu. Stekli su ga tokom rata jer su pomagali naš narod, izbjeglice posebno kroz humanitarnu pomoć, ali i kroz mektebe i obrazovanje djece, a pritom nisu bili tokom rata s fašistima, a nisu ni s komunistima poslije rata. Ja sam bio kivan na fašiste i na komuniste sve kroz sudbinu svoje porodice. I tako sam se priključio tom progresivnom pokretu mladih ljudi. Uglavnom, sva naša ideologija tada je bila ostati u islamu i čvrsto se uzdati u Allaha, te širiti među omladinom islamske stavove i principe, ne dozvoliti asimilaciju i napuštanje vjere. Nikakvih drugih ambicija nije bilo. No to je bilo dovoljno komunistima da se obračunaju s nama 1949. godine. Ja sam po završetku zanata zaposlio se u Vojno-remontnom zavodu. Stanovao sam u Starom Gradu s jednim Zijom iz Krajine, koji je također bio mladomusliman. Kad je počelo hapšenje 1949. godine, mi smo shvatili da će uhapsiti i nas i htjeli smo bježati. Ja sam dobro znao kako se oni obračunavaju s muslimanima još od sudbine ilidžanskih Bošnjaka 1946. godine. Međutim, nismo uspjeli, jedan dan vratio sam se s posla u stan, u jednoj čikmi sam stanovao, kad ide auto prema kući, tada je to samo mogla biti UDBA. Izlaze dvojica u dugim kožnim kaputima i hapse me. Poslije 12 dana provedenih u UDBA-i i velike iscrpljenosti jer mi nisu davali da jedem, prebačen sam u vojni zatvor zato što sam radio u Vojno-remontnom zavodu pa je odlučeno da mi sudi vojni sud. Dobro sam prošao u vojnom zatvoru što se tiče isljeđivanja, maltretiranja i zatvorskih uslova, puno bolje od kolega kojima je suđeno na civilnim sudovima, ali sam zato dobio više godina zatvora.
Osuđen sam na 12 godina za navodno kršenje poretka, naoružavanje, krađu oružja iz Vojno-remontnog zavoda, i to nekakvih mina koje su teške 18 kg i glomazne i koje je nemoguće iznijeti skrivene u čarapama, pantalonama, jakni. A pritom smo, što je i normalno, bili svaki dan pregledani i prilikom ulaska na posao i prilikom izlaska s posla. Prebačen sam u Zenicu s još 20-ak zatvorenika. Čim smo ušli u krug, postrojili su nas i tražili da istupe ‘Mladi muslimani’. Istupili smo. Onda su tražili da istupe od nas oni koji su bili pripadnici milicije. Izašli su Adem Gerin, Ćamil Hodžić i jedan Topić. Prema njima su imali poseban tretman, posebno prema Ademu jer je bio komandir stanice u Starom Gradu u Sarajevu. Kao što sam rekao već, život mi je spasio zanat. Radio sam u radionici i prošao dobro u odnosu na druge mladomuslimane. Inače su prema nama mladomuslimanima imali poseban tretman. Najgore smo prošli, ali sam ja, eto, imao sreće. Kad je Tito počeo da hoda po muslimanskim zemljama, oni su se počeli interesirati za položaj muslimana i onda je Tito skontao da je bolje da nas puste i počeo je taj proces puštanja, ali su napravili komisije koje su nas saslušavale. Tako da sam ja pušten nakon 10 odležanih godina. Deset godina života sam dao bez razloga, kao i svi drugi.”
Nakon izlaska iz zatvora, kao i većina istaknutih mladomuslimana, i Delalić je nastavio školovanje. Bilo je puno poteškoća da upiše Ekonomski fakultet, ali je na kraju uspio. Završio je prvi stepen, odnosno Višu ekonomsku, a onda su ga pozvali u vojsku. Nakon dosta poteškoća u vojsci u Kninu, gdje su uglavnom slali one koje su smatrali problematičnim, što je Delalić za njih bio kao mladomusliman, vratio se u Sarajevo. Oženio se, zaposlio i radio jedno vrijeme kao čuvarkuća, zatim kao zanatlija, a onda i kao ekonomista, u penziju je otišao radeći u ekonomskoj struci na Medicinskom fakultetu.
Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je na službi u Civilnoj zaštiti na Dobrinji, a dvije godine, 1995. i 1996, bio je predsjednik Općine Novo Sarajevo. U toku te dvije godine ta funkcija je promijenjena u načelnik. Danas Atif živi na Dobrinji, penzionerski, dosta dobrog zdravlja za godine koje ima. I dalje je u kontaktu s još tih nekoliko živih mladomuslimana iz tih prvih generacija, s prof. dr. Omerom Nakičevićem, Ćamilom Hodžićem i Ejubom Hadžićem.
__________________
IZVOR: Sedmični časopis za politiku, društvo i kulturu STAV
PIŠE: Anes Džunuzović