Isječci iz knjige Saliha Behmena ''Islamski odgovori''

  • Štampa
Detalji
Objavljeno četvrtak, 11 Juni 2009 06:45
Autor Administrator

Predstavljamo vam isječke iz knjige Saliha Behmena "Islamski odgovori". Knjigu možete kupiti u prostorijama Udruženja ''Mladi Muslimani'', Sarači 77, Morića han

Uvod

Danas pretežno vlada mišljenje da se nauka i vjera isključuju. Smatra se da naučna otkrića obaraju vjersko učenje i da «prirodni zakoni» ruše osnovne postavke vjere. Istina ima mnogo onih koji nastoje da «izmire» vjeru i nauku; to njihovo nastojanje ostavlja neprijatan utisak na osvjedočenog vjernika jer ovaj uviđa da se duh savremene nauke već a priori uzima kao ateistički. Kako je došlo do ovoga? I da li je zaista opravdano ovakvo mišljenje? Današnji je Zapad, sa svojim ogromnim tehničkim mogućnostima, sa svojom ekonomskom i političkom moći, glavni inspirator i nosilac naučne misli. Tako je danas, ali tako nije bilo u prošlosti. Kroz čitav srednji vijek Zapad je bio u duhovnom mraku, kako to kažu sami njegovi historičari. Svu kontrolu nad duhom i misli imala je Crkva koja je uporno onemogućavala sve ono što se nije slagalo s njenim dogmama. Istovremeno, nauka je cvjetala među muslimanskim narodima koji su bili njeni nosioci i koji su je širili. U njihovom krilu nauka se slobodno razvijala. Ogroman jaz je razdvajao islamski Istok i kršćanski Zapad, a jedine stvarne veze bile su vjekovne borbe među njima. Sav napredak islamskih naroimatio je neznatan uticaj na Zapad jer je Crkva unaprijed osuđivala sve ono što je bilo u ma kakvoj vezi s islamom i muslimanima. Ipak, kontinuitet naučne misli od Istoka ka Zapadu sačuvao se poput tanke niti preko Španije. Srednjovjekovno tutorstvo Crkve nad naukom nije se moglo održati za vječita vremena.

Nauka se počela oslobađati crkvene kontrole i razvijati se mimo pa i protiv učenja Crkve. Nauka je ''laicizirana'', ''liberalizirana'', ''materijalizirana'' pa i ''ateizirana''. Crkva – sa svojim pogledom na ovaj svijet, sa svojim dogmama, sa svojom hijerarhijom bezbrojnih svetaca (kojima pripisuje čudotvorne moći), sa svojim ikonama i kipovima - dovela je sebe u sukob s naučnim saznanjima. Pošto je imala monopol nad religijom, to je govorila u ime nje i za nju, i izazvala je posredno, ne htijući krizu religijskog pogleda na svijet, krizu koja se povećavala onako kako je nauka postizala sve veće uspjehe u otkrivanju prirodnih tajni. Uspon nauke na Zapadu bio je u uzajamnoj vezi s političkim, ekonomskim i tehničkim napretkom njegovih naroda. Stanja Zapada i Istoka bila su historijski recipročna. Kada je Zapad počeo napredovati, muslimanski Istok je počeo zaostajati. Politička propast muslimanskih zemalja, gubitak slobode, ubrzao je sveopći pad muslimana. U općem rasulu nije se moglo razaznati šta je uzrok, a šta posljedica ovakvog stanja. Izlaz se nije mogao naći nego se sve svršavalo na međusobnim optuživanjima, jer su se mišljenja razi lazila. Tekovine islamske kulture, pa time i dostignuća muslimana na naučnom polju, bili su izgubljene za muslimane, a ukoliko je neko izvukao od toga korist - onda su to bili samo pobjednici sa Zapada. Spomenuto mišljenje da je vjera protiv nauke i naučnog napretka, prošireno je sad i na islam. Kao dokaz ukazivalo se na općeniti položaj muslimanskih naroda, a uporno se ignorisao stvarni stav Kur’ana i Hadisa prema nauci i prešućivao se doprinos muslimana nauci u prošlosti. Da situacija bude još gora, sami muslimani, politički podjarmljeni i kulturno razbaštinjeni, gubili su duhovnu snagu, te ih je obuzela malodušnost i osjećaj inferiornosti u odnosu na Zapad. Školovani muslimani (mislimo na one školovane po zapadnim standardima) postali su žrtva široko vođene islamske protuislamske propagande i smišljeno izvrtanih historijskih činjenica. Ono što se nije moglo prešutjeti - najsjajnije stranice islamske historije, kulture i civilizacije - prikazivano im je kao plod barbarskog instinkta, fanatizma i robovsko-feudalnog poretka poričući im bilo kakve moralne vrijednosti. I tako ovi muslimani, odsječeni duhovno od svoje islamske prošlosti, nisu u njoj tražili podsticaje, nego su se nje odricali; počeli su se stidjeti onog čime bi se drugi itekako ponosili. Tražeći izlaz iz materijalnog propadanja i kulturnog osiromašenja svoje zajednice, a pošto su izgubili idejni kontakt s islamom i islamskom prošlošću, muslimani su prihvatali ideje Zapada, a među tim idejama i skeptičan pogled na učenje vjere i općenito kritičan stav prema religiji. Kako su se uz to oni koji su htjeli biti dobri vjernici instinktivno s nepovjerenjem odnosili prema svemu što je dolazilo sa Zapada i kako je odmetanje od vjere ''savremeno'' obrazovanih izazvalo kod vjernika još veće zaziranje od ''zapadne'' nauke i njenih tekovina - stvorila se nepovoljna slika o odnosu vjerskog osvjedočenja i obrazovanja, a tako i negativan sud o odnosu vjere i nauke. Otuda i proističe onaj polusvjesni osjećaj da u obrazovanom čovjeku, kao po pravilu, očekujemo liberala i ateistu. Zar nije tako? Zar mi već unaprijed nesvjesno ne stvaramo sliku o nekome, za koga nam kažu da je dobar vjernik, kao o čovjeku skučenog kulturnog i naučnog horizonta? Jasno je da je ovakvo mišljenje ne samo nepravedno, nego i glupo, ali je ovo osjećaj koji se duboko uvriježio u našu podsvijest kao posljedica jedne nemile, dugotrajne stvarnosti. Možda će neko prigovoriti da je ovo malo pretjerano i pojednostavljeno. Stvarno, danas se taj odnos vjernika prema obrazovanju znatno izmijenio s uočljivim rezultatima, ali odnos vjere i nauke daleko je još od toga da bi bio općenito, i bez diskusije priznat kao povoljan. Zato ovdje namjerno iznosimo onaj uopćeni stav, koji je upadno dominirao među muslimanima u razdoblju njihove historijske dekadance, radi same ove rasprave o odnosu vjere i nauke. Savremena, široko rasprostranjena, ateistička shvatanja nisu se rodila u muslimanskoj sredini. Ova sredina mogla je biti daleko od naučavanja islama (povijest nam bilježi takve padove), ali u njoj nikad ateizam nije bio ono što je na Zapadu. Ona je uvijek vjerovala ili - ako hoćete - mislila da vjeruje, pošto joj se moglo mnogo toga prigovoriti s isključivo islamskog stanovišta. ''Naučni ateizam'' – kako on sebe naziva - rodio se u krilu kršćanskog Zapada kao reakcija na crkveno učenje, a u muslimanski svijet je unesen u zadnjoj fazi njegove historijske moći pred samo buđenje. Čovjek podliježe primitivizmu na dva načina: uslijed potpunog neznanja ili zabludom. Prvo, slučaj kad vjernik s nepovjerenjem gleda na uspjehe nauke. Njegov stav prema nauci je neopravdan, a prema vjeri nepravedan i štetan, iako on to niti želi niti uviđa. Kako nauka postaje silno oružje za ljudske poduhvate, zaista fantastične, može se naći među vjernicima onih koji su skloni da ovakvo djelovanje osude kao akte bezboštva, kao miješanje u odredbe sudbine, kao ''miješanje u Božije poslove'', kako se to često doslovno čuje. Historija bilježi čak groteskne slučajeve, kao npr. srednjovjekovni otpor shvatanju o rotaciji Zemlje, odbijanja davanja lijeka bolesniku, kako se time navodno ne bi prkosilo Bogu i Njegovoj volji, osuđivanje izvođenja radova u prirodi u strahu da se time ne uništi djelo Božije. U svakom društvu moglo se naći sličnih stavova, a može se naći i danas. To je plod nepoznavanja stvarnih zahtjeva vjere! Drugo, ateisti u uspjesima nauke vide potvrdu svog ateističkog stava. No, oni su upravo u zabludi, jer im nauka ne daje nikakvu potvrdu za to, nego je nešto drugo što ih gura u samozaborav i u nevjerovanje. Kur’an je davno na to upozorio, pa ćemo se na to osvrnuti na kraju ove rasprave, nakon analize naučnih saznanja i naučavanja vjere.

Apel vjere ljudskom umu

Zadatak svih Božijih poslanika bio je uvijek težak. Obično su djelovali u potpuno moralno propaloj sredini, koju je bilo teško uvjeriti u istinitost svoga poslanstva, te su neki kao dokaz imali mudžize, npr. kod Musaa, a.s., štap koji se pretvarao u zmiju, a kod Isaa, a.s., liječenje gubavaca i od rođenja slijepih, te oživljavanje mrtvaca. To nisu bile njihove nadnaravne, urođene sposobnosti, nego djela vremenom ograničena i za koja Kur’an izričito kaže da su činjena s dopuštenjem i naređenjem Božijim. Posebno je interesantno da nigdje u Kur’anu nije izrazito zajamčeno da je Muhammed, a.s., imao mudžize onakvog karaktera kakve su bile kod Musaa i Isaa, a.s. Čak se vidi da su nevjernici to tražili s mudžizama, pa - svejedno, nisu im vjerovali, te na jednom mjestu ističe da su nevjernici takvi da kad bi vidjeli i sami pakao (a ne bi ga i osjetili), opet ne bi povjerovali nego bi tvrdili da su bili hipnotizirani. Kur’an je pošao drugim putem: on prilazi ljudskom umu, nastoji da čovjeka navede logikom do spoznaje o jednom jedinom Bogu - Vječnom, Tvorcu, Svemoćnom. Kroz čitav Kur’an se ističe da je (Kur’an) upućen razumnim ljudima, da je to uputa onima koji razmišljaju. Kur’an se obratio najprije čovjeku ondašnjeg vremena, kulture i znanja. Prilazi mu s dokazima s više strana da bi ga razuvjerio u njegovoj zabludi. Upozorava ga da je Bog jedan jedini; iznosi mu jednostavnu činjenicu da mnoštvo bogova nije moguće, jer bi u tom slučaju svaki uzeo što je i stvorio, pa bi se međusobno nadmetali. Zemlja i nebesa bi propali. Upozorava idolopoklonike da im njihovi kipovi ne mogu ništa koristiti a ni štetiti, da su te stvari niže od njih samih pa ih pita kako onda mogu tako nešto obožavati. Premda danas u obrazovnom svijetu nije više aktuelno paganstvo, postoji dosta rasprostranjen ateizam i agnosticizam. Zato argumenti Kur’ana o postojanju Boga zaslužuju uvijek našu punu pažnju. Iako su prošli vjekovi, sve to učenje ne slabi i njegovi argumenti ni najmanje ne gube na svojoj važnosti. Kur’an stalno upućuje čovjeka na stvari koje su na ''dohvatu njegove ruke'', s kojima je u neprestanom dodiru, kao na argumente o postojanju jedne razumne i neizmjerno moćne Sile, koja svim tim upravlja. On mu obraća pažnju na bilje koje niče iz sjemenja, podsjeća ga da se ljudi i životinje razvijaju iz neznatnog zametka, upozorava ga na mlijeko, ukazuje na pčelu i njen trud, na izmjenu dana i noći, na zvijezde, Sunce, Mjesec i Zemlju... kao na rezultate odluke, volje, moći i mudrosti Jedne Razumne Sile. Ističe da je ljudsko korištenje bilja, životinja i stvari velika milost Božija, pa ga poziva na zahvalnost prema svom Darovaocu. Zašto ovo ne bi bili argumenti i za ateiste današnjih vremena? Zašto svakodnevna zbivanja u prirodi manifestacija života i promjena ne bi bile dokaz i za savremenog agnostika o opstojnosti neke Sile, koja svojom voljom i mudrošću upravlja svim tim?

Neodrživost ateističkih objašnjenja

Svaki vjernik je danas iznenađen jakom plimom ateizma pa mnogi pomišljaju da ateizam sam za sebe ima jake dokaze. Međutim, to je daleko od istine. Ateizam uopće nema argumenata. On ih nikad nije ni imao. Tako ni savremeni ateizam nije plod nauke ni naučnih saznanja, kako to ateisti tvrde. On je u suštini isti kao i ateizam onih ljudi kojima se Kur’an obraća. Kur’an se obraća ljudima koji nisu znali ni za Darvinovu teoriju o postanku vrsta, ni za Mendeljeovu teoriju nasljeđa, niti za ikakva savremena naučna saznanja, a oni su odbijali vjeru na način koji iznenađuje zbog svoje sličnosti s reagiranjem savremenih ateista na učenje vjere. Karakter ateizma bio je uvijek isti. To se utvrđuje i u Kur’anu koji - kad odgovara ateistima i njihovim prigovorima kaže: «...I oni koji su prije njih bili isto su tako govorili. Kolike li sličnosti u njihovim srcima.» (2: 119) Savremena nauka nije dala argumente ateistima nego je samo doprinijela padu idolatrije, vradžbina, sujevjerja i kulta stvari i lica - što sve zajedno nema nikakve veze s učenjem o čistom monoteizmu istinske objavljene vjere, koja je sve to osudila na isti način kao što je osudila i ateizam. Naučna saznanja su samo proširila ''bojno polje'' između ateizma i vjere i ovo se polje širi s napretkom nauke. Veliki dijalog, vođen vjekovima kroz historiju ljudskog roda između vjere i bezvjerja, nastavlja se i dalje. Međutim, dok je ateizam ne tako davno smatrao da naučni razvoj vodi trijumfu materijalizma u nauci i time najavljivao konačnu svoju pobjedu, već krajem prošlog vijeka moglo se posumnjati u to, a danas je sasvim jasno da gubi tlo. Ne samo da je materija izgubila primat, kojeg je on uporno propovijedao, nego se pojam materije - tako jasan, tako očigledan - raspao, a ostao je samo pojam sila. Naučna otkrića su nam pokazala da su osobine materije, koje su nam se predstavljale, bile puka obmana. Stvarnost je potpuno drukčija. Dok je ateizam do jučer posezao za naučnim argumentima, kojim je dokazivao svoj stav, sada se pokazalo da su ti argumenti u svojoj suštini nešto sasvim drugo. Zato o nekom ''naučnom'' ateizmu nema ni govora. Za razliku od vjere, svake objavljene vjere, čija su učenja istovjetna i zaključno data u Kur’anu o istini, o onom što je bilo, što jest i što će biti, dotle ateizam danas nije što i ateizam jučer, mada je njegov karakter ostao isti. Pošto ateizam priznaje samo ono što može da identifikuje, to on mora da mijenja svoje predstave o stvarima i zbivanjima na način kako se u nauci mijenjaju shvatanja o stvarnosti. Time ateizam sam sebe demantuje. Ateizam XIX vijeka je mrtav; današnji ateizam se po formi približio učenju vjere budući da je bio prisiljen priznati primarnost sila. U duhu savremenih saznanja i pravca razvoja naučne misli moglo bi se - istančano definišući stavove - reći, da se i ateisti i vjernici slažu u pojmu da sa svom ovom realnošću vlada za ateiste ''neka sila'', a za vjernike ''jedna sila''. Za ateiste je ona ''neka'', jer su njima sasvim nejasne njene osobine. Oni o njoj mogu da kažu samo onoliko koliko im se čini pristupačno. No, ateisti ipak ostaju za vjeru ono što im i samo ime kaže, jer oni ovoj sili poriču volju koja implicira i pojam inteligencije; što je bit učenja vjere. Ma koliko koplje lomili s ateistima, sve njihovo rezonovanje će se svesti na ovo: izvan ove stvarnosti nema ništa. Tu je priroda, tu su prirodni zakoni - to su činjenice, a sve ostalo je izmišljotina. Ako ih pitate kakav im je dokaz da je to ''sve ostalo'' izmišljotina, oni ga neće imati. Zašto bi pojam Boga bio izmišljotina? Je li to stoga što je On nedohvatljiv našim čulima? Je li to taj vajni naučni argument ateizma? «Ali ne, molim vas, - odvratiće uvrijeđeno ateista - Bog se ne može objektivno dokazati.» No upravo ateistički prigovori su krajnja neobjektivnost. Ateista otprilike ovako rezonuje: Kad ispustim loptu iz ruke, ona će pasti na zemlju. Ovo će se uvijek dogoditi, pa ma koliko puta to učinio. Evo i sad ću to učiniti, i opet će isto biti. Pa gdje je tu Bog? Gdje je Njegova volja? On dakle misli da bi se volja Božija trebala manifestovati u nepredvidivom kretanju lopte kao što vaš suigrač pokazuje svoju volju time što lopti daje smjer i brzinu na vama neočekivan način. Ateista je obmanut stalnim ponavljanjem jednog procesa; otkrio je njegovu zakonomjernost i toliko se privikao na to da u sebi podsvjesno misli: Ne mora postojati Bog; ovo će se i bez Njega događati. Ako On postoji, neka, evo, upravo sad, poremeti ovaj prirodni zakon kad ispustim ovu loptu iz ruke. A šta mislite kad se ta lopta baš tada ne bi ponašala onako kako on očekuje, da li bi to za njega bio dokaz intervencije upravo Onoga koga on izaziva da mu reprezentuje Svoju volju i moć, pa time i dokaže svoju opstojnost? Sumnjam! Sjetite se samo šta Kur’an kaže o nevjernicima koji su tražili mudžize od Pejgambera. Tako bi i ovaj naš ateista tražio ''naučno'' objašnjenje zašto se ovaj put lopta nije ponašala ''kako treba''. Činio bi svakojake pretpostavke pa i takvu da se ''neko'' našalio s njim slučajnom koincidencijom, a taj ''neko'' mogao bi biti i sam marsovac koji je iz letećeg tanjura promijenio lopti smjer pomoću, možda, nekakvog antimaterijalnog laserskog zraka. Valjda bi prije pomislio da nešto nije u redu s njegovom vlastitom pameću nego da prizna da je taj ''neko'' upravo Onaj u koga neće da vjeruje. Eto mu ljudskih sudbina - one su nepredvidljive, pa ipak neće da vjeruje da su one rezultat nečije volje. «To su slučajnosti, plod slučajnosti», odvratiće on, a da i ne uviđa koliko je to neobjektivno s onog istog stanovišta na koje se on poziva. Ateisti sasvim olahko od bacuju pojam Boga. Međutim, ono što oni nude umjesto Boga tek predstavlja istinsku teškoću za ljudski um. Savremeni materijalisti priznaju ljudsku ovisnost o silama izvan čovječje moći kontroliranja i uticaja o tzv. Prirodnim silama. Skup ovih sila i materije nazivaju prirodom u koju se uklapa i čovjek. Veza između prirode i prirodnih zakona je očigledna, mada nema jedinstvenog mišljenja kako taj odnos treba shvatiti. Zato nije sasvim jasno kako te pojmove treba definirati. No, pokušajmo ostati pri tome da se ''priroda ponaša po prirodnim zakonima'' ili pak ''da se pokorava njima''. Materijalisti neće da idu dalje od ovoga. To je njima očigledno, a i dovoljno. Međutim, mnogi ateisti i agnostici ne zadržavaju se uvijek na strogo materijalističkom stavu. Njima samima izgleda neodrživa ta jednostavna ''vjera'' u prirodu i prirodne zakone. Izgleda im kao nedorečen stav, defektna misao, degradacija nečeg što jest. Pošto se na sve strane vrši zloupotreba stavom da je to ''prirodni zakon'' umjesto stvarnog objašnjenja, to više niko ne zna koliki je broj tih prirodnih zakona. Ljudska psiha i misao su sklone da sve ovo mnoštvo prirodnih zakona pojme kao mnogobrojne manifestacije jednog univerzalnog prirodnog zakona. To čovjeku izgleda logičnije i shvatljivije. U suprotnom, mora tražiti objašnjenje kako nastaje usaglašenost tolikog broja zakona. Da li su evidentne sile zaista različiti vidovi jedne jedine sile - nauka još nije dala svoj konačni sud. U osnovi ovo pitanje za vjernika je sporedno, ali s formalne strane ide u prilog učenja vjere. Jer od pojma jednog zakona, jedne sile, do pojma jednog Božanstva samo je korak. No, bez obzira da li je posrijedi jedan zakon ili više njih, ostaje punovažan prigovor vjere da su svi ti prirodni zakoni gluhi, slijepi i nijemi, a sama ta priroda je bez razuma i volje. (Jasno je da se oni ne usuđuju to pretpostaviti, jer bi upravo time priznali da je stanovište vjere ispravno.) Ako je priroda njihova posljednja riječ, smisao i svrha, onda se njoj ne može pripisati ni pravda - jer je bez razuma i svijesti o svom vlastitom postojanju, a isto tako ni dobrota - jer priroda nema volje. Čovjek je suviše inteligentan da bi mogao prihvatiti ovakav stav kao krajnji uzrok svega. To mu izgleda glupo - pa nastoji da zbivanja svede na uzroke koji bi imali nekog duha. Uvodi pojmove: elan vitai, instinkt, dijalektika itd. koji mogu, u prvi mah zavarati, ali - ako se upustimo u analizu -, vidimo da oni ama baš ništa ne dokazuju niti objašnjavaju. Tu sve vrvi od nejasnosti i nagađanja, ali bi se uglavnom moglo svesti na ovo: zbivanja se poimlju kao rezultat djelovanja sila koje djeluju po nekom principu ili u ime nekog principa. Ti principi bi imali božansku moć određenosti, odluke i sudbonosnosti, ali su sami bezlični, bez svijesti i inteligencije. No, za ovakve poglede niko i ne nudi dokaz, niti ga ima. U stvari radi se o slobodno iskonstruiranim pojmovima kojima se opisuju zbivanja, pa nam se duhovito nude kao uzroci tih zbivanja. Radi se o obmani. Obmana nastaje kad se ovi principi poimlju kao kategorije neovisne o bilo čemu, kao same sebi dostatne, pa im se daju ''produhovijena'' značenja - očito kako bismo lakše ''progutali'' tj. Kako bismo ih mogli lakše prokrijumčariti kroz rešetku kritičnosti ljudske logike. Ako usvojite hegelovsku dijalektiku teze, antiteze i sinteze, time niste pribavili ni objašnjenje pa time ni dokaz zbog čega bi to tako bilo. Na tvrđenje da su to činjenice, to još ne znači da ih moramo prihvatiti kao princip, kao vrhovni zakon zbivanja u prirodi. Šta nam jamči da smo došli do istine? To bi bila - a i jeste - ogromna zabluda, na isti način kao kad bismo činjenicu da voda teče ''naniže'' proglasili za princip. Već i u osnovnim školama učenici se upoznaju s činjenicom da kod životinja postoji biološka borba za samoodržanje i održanje vrste. Analizirajte kako se izvodi objašnjenje- da se ''život održava po zakonu samoodržanja i održanja vrste'' -, pa ćete vidjeti da je to isto kao kad biste gladnu čovjeku davali nekaloričnu hranu. Reći da klica ima životnu snagu i da se razvija u biljku s plodovima koje nose sjemenke, a ove u sebi nose sposobnost klijanja, i da se to događa po nekoj snazi (''elan vitai''), pruža taman toliko objašnjenja koliko i tvrđenje da se dva elektrona privlače ako je jedan pozitivan a drugi negativan. Ili objasniti da pčela pravi saće po nagonu, po instinktu, upravo je toliko tačno koliko je bilo i mišljenje da tijela padaju na zemlju zbog svoje težine. Mi objašnjavamo jednu činjenicu, pčelinje saće, nečim što bi tek trebalo dokazati. Šta je nama dokaz da je to upravo instinkt – besvjesne kretnje u odsustvu bilo kakve inteligencije, a s određenim ciljem? Ovdje čovjek sam sebe pobija. Ako pčela djeluje u odsustvu inteligencije, kao neki automat, savršeni robot i - pošto je djelo uvijek isto – očito je, da je to djelovanje moglo biti samo programirano od neke inteligentne volje sa znanjem i moći. Naravno, ateista u strahu da se ne suoči s Bogom uzmiče na uprošćeno materijalističko stanovište pa uzvikuje: «Prirodni zakon!» Ako usvajamo evoluciju životinjskih vrsta, onda je pčela došla do svoga savršeno matematski proračunatog saća ili svojom inteligencijom ili nečijom tuđom. Jer kako njezini srodnici ne prave tako savršeno saće, onda je njihov zajednički predak pravio manje savršeno u odnosu na današnje pčelinje saće. Pretpostavka da se u mnogobrojnim varijantama slučajno naišlo na saće koje s minimum materijala daje maksimum prostora nužno izaziva zaključak o postojanju inteligencije i volje. Inače kako bismo objasnili mogućnost da se taj nalaz uoči i zadrži? U košnici vlada savršen red, raspored i racionalnost: sakupljanje hrane, briga za potomstvo i uništavanje trutova. Tu, u košnici, vlada jedno pravilo - zakon, svojstven samo pčelama po kome se one vladaju. To je činjenica. Nazovite to instinktom, duhom košnice ili ma kako hoćete, ali to nije nikakvo objašnjenje zašto se one tako ponašaju. Tvrditi da je to plod racionalnosti i ekonomičnosti koja vlada u prirodi vodi u obmanjivanje. Ateizirana misao nastoji da vas odvede neosjetno od činjenice da se svuda u prirodi primjećuje racionalnost i ekonomičnost do definicije: «Priroda je racionalna i ekonomična», a zatim još jedan korak i: «Princip racionalnosti i ekonomičnosti vlada u prirodi». Ona se ne usuđuje krenuti jedinim logično ispravnim putem, da se upita otkuda to i kako je to moguće da se iz beskonačno mnogo mogućih rješenja svuda u biljnom i životinjskom svijetu susreće upravo ono jedino što je po našem intelektu označeno kao ekonomično i racionalno. Zaključak koji bi se neizbježno nametnuo, bio bi: nasuprot našeg intelekta, koji je to otkrio, nalazi se intelekt koji je to odredio. Lijep primjer kako se čovjek može obmanuti pokazuje pokušaj da se nekako uskladi pojava jednosmjernosti toplotnih procesa s općefizikalnim procesima, koji ne poznaju nikakvu jednosmjernost. Kaže se da fizika ne daje nikakvu prednost budućnosti nad prošlošću, da za nju ne postoji to da se mora ići nekud ''naprijed'' – jer tome je sasvim ravnopravno i ono ''nazad''. Ovo je svuda prisutna činjenica, pa ju je čovjek proglasio principom u fizici. Međutim, termodinamički procesi vode toplotnoj ravnoteži tzv. entropiji i predstavljaju neobjašnjiv izuzetak. Pokušaj da se izmire ove dvije oprečne činjenice svodi se otprilike na ovo: Zaista entropija postoji i treba je pojmiti kao najvjerojatnije stanje od svih mogućih. Entropija se može ustanoviti u malom, a niko nije siguran da li to pravilo važi u svemirskom omjeru ili - drugo tumačenje - ako i nastupi ta ''svemirska smrt'', postoji mogućnost i vjerovatnoća da se ravnoteža poremeti, i da takav sav svemir počne iznova svoj život. Ovo mnijenje je puka pretpostavka koja svima zvuči neubjedljivo. To je samo pokušaj da se svede jedna anomalija u postojeću formu prirodnih zakona, a šta je na stvari, to još niko ne zna. Možda će se jednog dana naći rješenje na iznenađujući način kao što se teorijom relativiteta objasnio fenomen brzine svjetlosti. Međutim, nama je ovdje interesantno psihološko zasljepljivanje: pravila fizikalnih zbivanja proglašavamo principom po kome se priroda mora ponašati, pa smo zbunjeni kad naiđemo na neobjašnjiv izuzetak. Naravno, nama je logično - toliko smo se puta uvjerili - imati razloga da se zbivanja svode na jedno pravilo. Ali se postavlja pitanje: otkuda nama pravo da pojave svodimo na principe po kojima se priroda mora ravnati? Kako to i otkuda da ovi principi imaju moć da - doslovno rečeno prisiljavaju zbivanja u prirodi, pa time i svu prirodu, na jedan jednoobrazan put? Stalno ponavljani proces izaziva u čovjeku misao: «Kad ne bi moralo, ne bi se ovo ni zbivalo», pa zaključuje: «Dakle, mora se ovako događati.» To je ta greška. Ovo nisu identični zaključci. Reći ''ovo se mora događati'' nije isto što i ''ovako se mora događati''. Naučni prigovor onom primitivnom mišljenju o Zemlji nije u tome što se smatralo da Zemlja ima neku podlogu. (Moglo je zaista i biti takvo neko rješenje, kao što stvarno i jest, samo na jedan suprotan način od zamišljenog: Zemlja se stalno nalazi na određenoj udaljenosti od Sunca, jer je Sunce prisiljava svojom gravitacijskom silom da se kreće po eliptičnoj - skoro kružnoj - putanji oko njega.) Prava greška primitivnog mišljenja je u tome što je iz činjenica da sva tijela padaju na zemlju izvelo pravilo da sva tijela moraju ovako padati ''naniž''. Ono je dalje išlo logično: bilo mu je očito da Zemlja mora imati podlogu, kako se ne bi survala u bezdan. Ali je zaostalo na ovome. Da je ono nastavilo logično razvijati misao, došlo bi do apsurdnog beskonačnog niza uporišta, što bi mu bio znak da je negdje napravilo grešku. Pravilnost uočavamo kao pravilo po kome se odvijaju procesi, matematski ih definišemo kao zakone zbivanja. Stalnost činjeničnog stanja i zbivanja definišemo kao princip, čiji smisao u ljudskom duhu nekontrolisano izrasta u pojam nečeg poput antičkog fatuma, kojem se - po mišljenju starih Latina - ni njihova božanstva nisu mogla oduprijeti. Ako počnete nekom ateisti u ovom pravcu razvijati misao i ukoliko on ozbiljno prihvati diskusiju (a ne bude onakav, možda, kakva ih je većina, i kakvi su skoro uvijek bili, a kakve ih je i Kur’an prikazao - koji će se nehajni pokazati, koji će vas pokušati ismijati i sve to omalovažiti), dakle, ukoliko naiđete na ozbiljna sugovornika, on će biti prisiljen da napusti svoj stav. lli će priznati da ti principi onakvim ''produhovljenim'' smislom nisu ništa drugo nego krađa, osakaćenje i obezboženje religiozne misli, time što pojedina svojstva Boga osamostaljuju, eventualno i iskrivljuju, pa zamišljaju da se po njima ili u ime njih sve ovo zbiva, a samog Boga niječu u smislu Njegovih svojstava svijesti, znanja i volje; Ili - ako se ti principi svedu na poimanje običnih pravila da su tada mogli biti samo dati od neke sile, a u krajnjem slučaju od razumne sile; Ili, pak, da su to samo naše misaone konstrukcije, kojima opisujemo pojave, tako da to nije odgovor na ono naše pitanje zašto. U ovom slučaju strogi materijalist bi rekao: ''Uvođenje takvih pojmova je čisti idealizam, koji neminovno vodi ideji o Bogu, pa makar zagovornici takvih pojmova sami sebe smatrali ateistima.'' pa će produžiti: ''Ne, ne mora se priroda tako ponašati, nju niko ne prisiljava, nego se ona jednostavno ponaša po takvim pravilima, po prirodnim zakonima. To je sastavni dio nje same, pa ne treba da ih tretiramo parcijalno kao činjenice koje bi mogle opstojati nezavisno jedne od drugih.'' Ovo je svakako povratak na prethodni stav, jednostavan i nepodnošljiv za ljudsku logiku, jer niko ne može dokazati da je upravo tako pa svaku objektivnu ljudsku misao podgriza sumnja da se radi o prividu i olahko datim ocjenama. Da napravimo jednu uporedbu: Zamislimo neka welsovska razumna bića (''s onu stranu ove stvarnosti'') koja bi bila u stanju da identifikuju samo predmete elektromagnetskih svojstava visokog intenziteta. To znači, oni bi bili u stanju otkriti naše željeznice, ali ne i nas same. Svakako - kad bi počeli pratiti kretanje vozova, otkrili bi izvjesnu ravnomjernost. U općoj, prividnoj, zbrci otkrili bi pravilna ponavljanja, otkrili bi red vožnje, kojeg možemo vidjeti u svakoj željezničkoj stanici. Oni bi bili zadivljeni tom pravilnošću i oduševljeni svojim otkrićem: našli su zakon po kome se odvija željeznički saobraćaj. Svaku misao o inteligentnim bićima, koja bi se trebala nalaziti iza svega toga, oni bi spremno odbacivali kao nešto suvišno, a i nedokazivo. Za dokaz bi uzimali mogućnost predviđanja kretanja vozova, koji se kreću po voznom redu, pa bi im volja nekakvih inteligentnih bića bila sporna i protivrječna. Da li se i naš ljudski um može zadovoljiti tvrdnjom da ovom našem svijetu i njegovom “redu vožnje” nije potreban Planer? Dosadašnje pojednostavljeno shvatanje prirodnih zbivanja i zakona polahko se napušta. Kibernetika je uticala i na filozofske poglede čovjeka kao i na pokušaj racionalno-naučnih objašnjenja procesa u prirodi. Iz teorijskog pogleda da prirodni fenomeni u mrtvom i živom svijetu imaju najprije fiksirane pokretače, programirane informacije, nastala je misao ''kao'' da je čitav svemir udesio neki džinovski računar. Sad se traži ko su to ili šta su to ti ''veliki konstruktori'' prirode. Dok u ovim najnovijim pogledima vjernik vidi približavanje religioznom pojmu Boga, dotle će to ateisti, svakako, uporno izbjegavati. No, razum nas neminovno vodi ka vjeri u Boga. Vjera u Boga je vjerovanje razumnih ljudi i osvjedočenje onih koji razmišljaju. Pojam o Bogu nije nikakav naučni apsurd. To je predodžba o Razumnoj Sili. Pojam sile nije stran ljudskom umu; to je iskustvena činjenica uzroka zbivanja; to je evidentno. Sva ova materijalna stvarnost je rezultat neke sile. Pojam inteligencije je isto tako priznata kategorija. Kad uočimo da je ovaj svijet i suviše inteligentno uređen, bezuvjetno nam se nameće misao da je to djelo neke mudrosti. Voditi misao u suprotnom pravcu izgleda neopravdano i glupo. Ako nam sada vjera poručuje da je ta sila Bog - Sila razumna i s voljom - zašto bismo u to sumnjali? Ako nas vjera uči o nužnosti postojanja razumne Sile, kao stvaraoca i uzdržavaoca - a za ljudski um to je daleko prihvatljivije nego smatrati da je sve ovo rezultat gluhonijemih i besvjesnih sila -, zašto ateisti uporno poriču tu Silu? Razlog očigledno nije u logici.

Ateističke sumnje i odgovori na njih

Ateizam je potpuno nemoćan u sudaru s vjerskim učenjem. Ateista može samo kazati: «To su bajke i priče naroda, koji su bili i prošli», ali...to nije dokaz. On može samo da sumnja, da ne vjeruje. On uzmiče, ali svoju sumnju utvrđuje posrednim putem: «Ako je Bog stvorio ovaj svijet, ko je Njega stvorio? Ako je neko morao da stvori svu ovu stvarnost, ko je onda stvorio toga Stvaraoca?» Dakle, ateista dozvoljava sebi da je ovaj svijet bez svoga stvoritelja, a da traži da bi Bog religije morao imati svog stvoritelja - i on to naziva logikom! Ateista će na ovo ogorčeno odvratiti da vjernik smatra za nužno - a ne on - da sav ovaj materijalni svijet ima svoga Tvorca, pa sad traži neka to pravilo primijeni i na ''svog'' stvaraoca. A poznato je da se ovim zapada u misaonu teškoću. Ako postavimo pravilo da sve ima svog stvaraoca, dolazimo do beskonačnog niza stvaralaca. A kako je to za ljudski um besmisleno, onda bi morao zaključiti da ne postoji ništa. Iz ničega ne može proizaći nešto, niti ikakav stvaralac, nego samo ništa, pa prema tome ne postoji ni ovaj svijet. (Naime, morao bi zamisliti da u početku nije bilo ništa, a gore izneseno pravilo sprečava nas da pretpostavimo nastanak bilo čega.) Naravno, ovo je za ateistu smiješno, jer je svjestan da su i vjernici i nevjernici bez dvojbe sporazumni o realnosti svog postojanja i svijeta oko njih. Čovjek začas napušta ovakve diskusije, izgledaju mu besmislene, ali mu nije jasno zbog čega nastaje ova misaona zbrka; a ona upravo nastaje zbog onog pravila da «sve što postoji, to mora i imati svog stvaraoca». Otkuda nama pravo proglasiti ovu premisu pravilom, zakonom, principom, pa ga primijeniti i na Boga? - Mi nemamo na to nikakva prava. Evo jedne uporedbe: Na brojnoj osi ostvaruje se kretanje time što dvije matematske veličine Q i O proizlaze jedna iz druge u izvjesnom vremenskom intervalu. Pita se, koja je od ovih dviju veličina primarna, početna. Vi ćete odgovoriti da je to pitanje apsurdno, da direktno poriče prethodni stav, jer je nemoguće bilo koju zamisliti kao početnu pošto je ona - po izrečenom stavu proizašla iz one druge. Na primjedbu da nas takvo rezonovanje vodi u beskonačnost, vi ćete odgovoriti da je to neminovno kao posljedica gornjeg stava, i da tu nema ništa nelogično: matematika priznaje beskonačnost. Inače, u suprotnom, ako hoćemo imati nekog smisla postavljeno pitanje, onda stav o veličinama Q i O mora glasiti (nekako) drukčije i to tako da dozvoljava gornje pitanje. Izrečeni stav i uvjet na neku vremensku ograničenost neodrživi su jedan pored drugog. Vaš je odgovor sasvim umjesan, ali zašto ste vi zbunjeni ako vam se kaže da ove veličine nisu ništa drugo nego poznato pitanje - kojim se djeca dovode u nedoumicu, a i odrasli - šta je prije postalo: kokoš ili jaje? (Ništa tu ne pomaže pokušaj da se izvučete pričom o evoluciji i teorijom o postanku vrsta, jer je jasno da mi unatrag misaono možemo pratiti i ono nešto što bi bilo preteča jajeta, kao i ono nešto što odgovara kokoši.) To nam sada izgleda toliko paradoksalno: misao nam ode u beskonačnost, a jasno je da se može raditi samo o vremenskoj ograničenosti. Dolazimo do takvih isključivanja da bismo u jednom momentu - kad se zaboravimo – zanijekali postojanje i kokoš i jajeta, da nismo upravo pošli od toga kao od činjenica. Očito je negdje greška. Greška je u tome što smo mi činjenicu da kokoš i jaje proizlaze jedno iz drugog, prihvatili kao princip. A ko nam je rekao da je taj odnos pravilo, da je to zakon, da je to princip? Logiku nismo ni pitali! Greška je upravo u tome što pravilna ponavljanja shvatamo kao pravilo - čiji bi karakter bio neporecivost; prihvatamo ih kao zakon – koji posjeduje stalnost i neizmjenljivost; proglašavamo ih principom - koji bi po svom smislu bio neopoziv i neovisan o bilo čemu. Čovjek im daje takav smisao bez ikakve kritičnosti. Njihova trajnost u jednom izmjerljivom, ma kako velikom vremenskom intervalu, ne znači ujedno i karakter vječite trajnosti. To se lijepo vidi iz gornje pitalice o kokoši i jajetu. Na isti način iskustvenu činjenicu, da svaka stvar ima svog tvorca, da svako djelovanje ima svoj uzrok, nemamo nikakvo pravo proglasiti nekim nadbožanskim pravilom pod čiji bi kriterij trebalo svesti i pojam Boga. Očigledno, ateista će jedva dočekati da ne mora prihvatiti pravilo da ''sve ima svog stvaraoca'', jer će tada sa zadovoljstvom reći da ni ovoj našoj iskustvenoj stvarnosti nije potreban Stvaralac – Bog kao nužna pretpostavka. Međutim, on se vara. Baš je ovdje osnovna zabluda ateizma. Vjera ne uči da Bog postoji zbog nekog pravila da ve ima svog Stvaraoca'' nego da ovakva stvarnost kakva jest nužno po svojoj biti mora imati svog Tvorca i Uzdržavatelja. Bog, isto kao što nije izmišljotina primitivnog uma, nije ni misaona pretpostavka neke filozofije. Bog je prisutna Istina egzaktne nauke. I ateisti i vjernici često govore o toj Istini, samo što se oni ne mogu složiti o Njenom karakteru i osobinama. Vjera je jasno definisala tu Istinu, kategorički, nedvosmisleno i neopozivo, ali predodžbe ateista o toj Istini se mijenjaju: oni nemaju sigurno, čvrsto i određeno znanje o Njoj.


(Knjigu možete kupiti u prostorijama Udruženja ''Mladi Muslimani'', Sarači 77, Morića han)