Kajanje!

  • Štampa
Detalji
Objavljeno četvrtak, 15 April 2004 17:52
Autor Hasan Eminović
Zagonetne brane opsjena oko moje duše skoro će, samo što nisu, prerasti u nagli cik, raspuknuti se u jednom trenu i duša će ostati slobodna, osvježena, kao da nikada nije bila u okovima vremenom skorušenih želja. Nabrekle laži što poput mrava dosadno, a u isto vrijeme neminovno gmižu čas tijelom, čas umom konačno će prestati donositi košmar zajedljivih bodlji. O, tako se radujem konačnom raspuknuću svijetla, slapovima milja, radosti djetinjeg žara.

Ja sam noćas lelujava trava, pjesma dalekih šumova rijeke, ozlećena nit noći tek pristigle s mlađaka. Upijam rastvorenim zjenama slasti međusobno zaljubljenih riječi, nizove iklaba, tenvina, medova - dužina. Noćas nalazim sebe u umilnom naručju stotine mojih majki, stotine majki i još stotine. Skoro ću iskoračiti na stazu stoljetnih umiljatih snova, ničim neslućenih draži. Još jedna dovama umivena zora, još samo jedan poj isčešljanog kajanja.

Kajem se kajanjem najvećega grijeha. O Bože, Bože moj, Kajem se za svaku riječ dokonih rima, za svaku riječ bez primisli o Tebi rečenu, Kajem se, zaboravan najdaljeg obećanja, za jedan uzdah, za jedan treptaj, za svaki tren proveden izvan Tobom označene milosti. Kajem se za neizrečena kajanja, neodovljena jutra, slikama nepokore išaranu tminu noći. Samo Tebi kajem se, O Svemoći!

Samo ti brišeš bore s duše, tragove nerazbornog uma. Samo Ti podižeš iz straha gramzljivih strasti. O kako sam samo... kako sam zaboraviti mogao vječno stajanje pred svijetlom Tvoga lica. Kako sam mogao zaboraviti beskrajne hladove hijacintnih

Kajem se kajanjem najvećega grijeha. Kajem se za neznane suze dječaka, za neuzgojene ruže ružičnjaka, za oboselji topot snažnih konja. Kajem se za udavljenu pregršt tek rođenog zraka. Kajem se Milosti! Milosti!

O ti koji praštaš! kajem se!