Stereotip, mit, zločin
- Detalji
- Objavljeno utorak, 24 Maj 2005 20:58
- Autor Admir Mulaosmanović
Esej je napisan i prezentiran u okviru konferencije «Upotreba historijskih mitova: Drugi svjetski rat i balkanski ratovi krajem 20. stoljeća» održanoj u Sarajevu 10. i 11. 05. 2005.
«Vi znate da je čitav prikaz istorije krivo postavljen, da su generacije i generacije potpuno falsifikovano obrazovane i da treba rekonstruisati i događaje prije onog rata a posebno u toku rata, doprinos četničkog pokreta i ulogu komunističke partije.»[1] (N. Poplašen, Srpska radikalna stranka RS, 1993.)
Današnja generacija živi u mitološkom vremenu! To je konstatacija koju sam čuo bezbroj puta od veoma različitih ljudi. Različitih po obrazovanju, uvjerenjima, političkoj opciji, ideologiji. Takav stav opravdavaju ukupnim svjetskim političkim kontekstom i trendovima u kulturi i umjetnosti, posebno vizualnoj, koji sve više ulaze u područje imaginarnog, legendarnog i mitološkog. Mora se priznati da je argumentacija veoma stabilna kada se ovaj potonji, kulturno-umjetnički, segment promatra sa hollywoodske pozicije koja je temeljna za proučavanje utjecaja na, danas se može reći, ukupno čovječanstvo. Dovoljno je pogledati samo naslove blockbustera (filmova sa budžetom od nekoliko desetina miliona dolara) u posljednjih petnaestak godina i filmove koji ostvaruju rekordnu gledanost pa da shvatimo da mit, kao takav, komotno djeluje i kreira svakodnevnicu, svjetonazor i psihologiju mnogih kolektiviteta.[2] Ako bi, pak, izvršili analizu televizijskog programa vidjeli bi smo izuzetno povećan broj serijala koji su bazirani na magijsko-mitološkoj osnovi kao i to da je taj trend u porastu što samo potvrđuje tezu izrečenu u prvoj rečenici.
Ipak, oni mitovi koji nas zanimaju i koji će dobiti svoje mjesto u ovome članku su u potpunosti historijski, izgrađeni na određenim događajima ili ličnostima iz prošlosti koje su imale značaj za neki narod ili grupu istomišljenika. Dodatna poteškoća ovome tekstu je ta što se treba osvrnuti na mitove koji su nastali i nastajali u neposrednoj prošlosti, čak smo evoluciju određenih mitova mogli i sami pratiti putem medija ali i naučnih ostvarenja koja su instalirala mitološki odraz u historiografiju. Drugi svjetski rat je južnoslavenskim narodima danas dosta veća nepoznanica nego što je bio prije petnaest godina a još veća nego prije trideset. Tome je upravo pridonijela mitologizacija i svojevrsna instrumentalizacija pokreta i ličnosti iz perioda Drugog svjetskog rata. U devedesetim godinama dvadesetog stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije došlo je do obnove četništva i ustaštva, simboli tih dvaju pokreta poraženih u periodu 1941.-1945. godine su ponovo postali popularni i hvale vrijedni, njima se prilazilo i o njima se pričalo sa neskrivenim emocijama.[3] Sve je to doprinijelo da u devedesetim običan južnoslavenski puk bude totalno dezorijentiran i veoma podložan propagandi koju su vršili određeni centri u službi «nacije», nacionalne ideje ili nacionalnog programa.
Ovim esejom će biti tretiran srpski odnos prema Drugom svjetskom ratu u posttitovskom periodu i doprinos srpske elite iskrivljivanju prevladavajuće slike koju su formirali jugoslavenski historičari socijalističke škole. Osvrt na upravo ovu grupu mit-makera, podržavalaca revizije i redefiniranja odnosa među južnoslavenskim narodima, je logičan zbog njihovog doprinosa ukupnom zbivanju unutar srpskog korpusa ali i ostalih južnoslavenskih naroda.
Jugoslavenska ratna drama (a možda je potrebno naglasiti da se odnosi na posljednju jugo. dramu i raspad Jugoslavije) je imala nekoliko poglavlja, isprepletenih i povezanih, koja su nastajala u različitim uvjetima i imala su različite ciljeve. Svaki nacionalni pokret koji se javljao u periodu rastakanja Jugoslavije je ispisivao stranice svoje historije ali i snažno djelovao na druge. Generator zbivanja na južnoslavenskom prostoru devedesetih godina 20.-tog st. je bio srpski nacionalizam i nacionalni program tako da poglavlja o kojima govorim, u ovome slučaju, izgledaju kao «perle na nisci», jedna na drugu liči, jedna drugu nadopunjuje. I površna analiza razvoja srpske misli u osamdesetim godinama prošloga stoljeća pokazuje dominantnu poziciju nacije i nacionalne ideje kod intelektualaca, političara i kulturnih radnika. Ostali, može se reći liberalniji mislioci koji su svoj odnos prema svijetu gradili na individualizmu i kozmopolitizmu, su bili u manjini a razvojem događaja krajem osamdesetih i u svojevrsnoj ilegali. Za tu liberalnu inteligenciju historičarka Latinka Perović će reći da je, ustvari, bila poražena čuvenom čistkom unutar KPJ-u iz 1972.godine i da su tada definitivno trijumfirali nacionalisti.[4]Veoma je interesantno da određeni intelektualci zamjeraju srpskoj inteligenciji nespremnost u periodu koji je bio sudbonosan za bivšu Jugoslaviju.[5] Vjerovatno je autor, ako mogu primjetiti, umjesto nespremnosti trebao korisiti drugi termin jer su intelektualci bili veoma spremni. Pitanje je samo za šta!
Mitomanija koja je okupirala vrhušku srpske elite putem medija je prenesena i u mase na veoma profesionalan način i sa dosta efekta. Već poslije smrti Tita vodeći mediji u Srbiji polahko postaju centri propagande i promotori velikodržavnog projekta. Ono što kaže Jacques Ellul za propagandu i njenu uspjeh, na primjeru Srbije se veoma zorno prepoznaje. Propaganda je bila totalna i zbog toga je dala rezultate.[6] U cilju postizanja homogenizacije nacije propaganda je igrala igru isticanja i zanemarivanja određenih tema sa željom etabliranja određenog mišljenja i nametanja kao neprikosnovenog i jedino vrijednog. Ta igra je na primjeru Drugog svjetskog rata izvrtala činjenice oslikavajući bratstvo kao izdaju, stvarnost rata kao fikciju i tako u nedogled.[7][8] «Novo» proljeće naroda je opet i iznova mirisalo na proljeće sukoba, od toga se, miloševićevski rečeno, nije moglo pobjeći, čak, tome se stremilo. Historijske nepravde, opjevane i sačuvane u puku na nivou narodnog predanja su se morale ispraviti. A koje su to najveće «nepravde» i kako ih ispraviti objasnili su intelektualci. «Paralelna» historija, koja se prepričavala na sijelima i sastancima «izabranih» odjednom je puštena u eter sa svojevrsnim predznakom svetosti. Ona više nije bila «zabranjena» historija koju su «neprijatelji» srpskog naroda učinili takvom, ona je sada svakome dostupna i ganutljivo pripovijeda o slavi, stradanju i veličini anatemiziranih junaka. Oživjele su priče o jamama, logorima iz Drugog svjetskog rata, iskopavane su kosti i na «lazarovski» način su bile tretirane, i to sve uz pompu i folkloristički kič svojstven probuđenom nacionalizmu.
Veoma je značajno u ovome eseju dotaći ukupnu društvenu klimu i ne osvrnuti se samo na historiografska djela koja su primjer historijskog revizionizma. Veoma bitnu ulogu u kreiranju javnog mijenja imali su književnici i umjetnici, možda i odlučuju kada je srpski narod u pitanju, tako da se njima treba posvetiti dužna pažnja. Zbog toga mislim da bi Sociologija umjetnosti bio izvanredan kolokvij čak i na katedrama za historiju, odnosno u okviru studija koji se bavi suvremenim periodom južnoslavenske historije. Ne želim dalje razlagati ovo svoje mišljenje jer se može desiti sa bude protumačeno kao neomarksistički obojeno ili čak kao davanje prednosti umjetnikovoj imaginaciji nad historičarevim činjenicama (jer postoji predmet Historija umjetnosti, zar nije dovoljno?!!). Međutim, možda bi Le Goff i njegov metodološki pristup (kao u Srednjovjekovnom imaginariju npr.) mogao ponuditi i istraživačima novije historije dublju i obuhvatniju spoznaju o onome šta se, kako i zbog čega dogodilo i kakav je doista bio život određenog društva u određenom periodu, odnosno koje su sile kreirale historijski put kojim je to društvo, grupa ili narod koračalo. Upravo tu ulogu umjetnika i umjetnosti, znači faktora historijskog razvoja, fantastično opisuje književnik i disident Mirko Kovač. Svojim tekstovima koje je objavljivao od 1992. godine razgolićuje mnoge a među prvima Dobricu Ćosića nazivajući ga vječitim slugom, glavnom narikačom i ideologom zla.[9] Do koje mjere su srpski literati ušli u politiku i pokušavali je definirati i usmjeriti govori Kovačev usklik «da će ispasti kako je politika čista poezija»[10] Međutim, o književnicima kao nosiocima političkih ideja i svojevrsnim promicateljima određenog stajališta u masama veoma činjenično je progovorila Alide Bremer. Ona se, naime, upustila u analizu novije srpske književnosti s pozicije njenog ideološkog diskursa. Objavila je članak «Novija srpska književnost: Između povijesti, mita i nacije», (časopis Novo društvo; Frankfurtske sveske, redakcijski naslov «Nacija u prozi» a prenio NIN 28.08.1992.)[11] Tim tekstom je tretirala djela Đoge, Draškovića, Ćosića, Pavića, Stevanovića i njime uspjela detektirati mitomaniju pomenutih autora i njihovu mitologizaciju prošlosti. Upravo kod nekih od ovih autora teme iz Drugog svjetskog rata imaju dominantnu poziciju baš kao teme koje «ispravljaju» krivu sliku. U osnovi, svojim djelima navedeni autori su gradili stereotipe o Drugima i vršili dehumanizaciju Drugih što će imati kobne posljedice u periodu 1991.-1999. godine.
Veoma je široko područje djelovanja intelektualaca, sigurno zbog osobnosti njih samih i tema koje su preferirali. Tako možemo pratiti Dragoša Kalajića koji dehumanizira pripadnike drugih naroda, posebno Bošnjake i Albance zbog njihove pripadnosti islamu. Njegov diskurs je veoma širok i može se reći da Drugi svjetski rat nije u temelju njegove mitomanije. S druge strane, jedan drugi književnik, Vuk Drašković upravo ovaj period historije južnoslavenskih naroda ugrađuje u osnovu svoje ideje o srpstvu. On je kao istinski revitalizator četništva svojim romanom «Nož» ponudio moćnu laž, snažan stereotip o muslimanima (Bošnjacima) i time, makar i ne želeći, olakšao vršenje zločina nad njima u periodu 1992.-1995. godine.[12] Drašković ih prikazuje kao izdajice i varalice, ljude prema kojima ne treba imati povjerenja, i to sve na primjerima njihovog ponašanja u Drugom svjetskom ratu kada dokazuju svoju mržnju prema Srbima. Naravno da Drašković nastoji da izgradi jedno mišljenje bez obzira na tačnost onoga čime zida tu svoju «istinu». «Muslimanske rezolucije»(koje dižu glas protiv ustaškog terora i pogroma nad Srbima) njegov pogled snagom činjenica čine ništavnim, ali Vuk njih ne uvažava jer bi urušile stereotip u potpunosti. U tom smislu treba promatrati i prijeratne govore Vuka Draškovića pretežno održavane na mitinzima njegove stranke, Srpskog pokreta obnove. Ovim djelom, dakle, Drašković (danas ministar vanjskih poslova SCG) zanemaruje historijske činjenice i stavlja četničkom pokretu pozitivan predznak. To je, naravno, bilo dovoljno četnicima Sjeverne Amerike da finansiraju Draškovićevu knjigu i da deset hiljada primjeraka pošalju u Jugoslaviju.[13] Također će svojim pisanjem u sarajevskom «Oslobođenju» Derviš Sušić objašnjavati da su muslimani bili saradnici Nijemaca i ustaša, posebno ulema, što se dobro uklapalo u sve veće isticanje «zelene opasnosti» nakon Iranske revolucije a što je jedno veliko kukavičje jaje podmetnuto njegovom narodu od njega samog.[14]
Ipak, epicentar iz kojeg se širio MIT bila je Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU). O ulozi SANU-a se već dovoljno govorilo i pisalo kada se radi o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Temeljna ocjena proizlazi iz spoznaje da su ugledni srpski akademici 1986. godine javnosti ponudili famozni Memorandum. Njime su, u osnovi, kazali na koji način treba ostvariti srpsku dominaciju i formirati «Veliku Srbiju». Ali i prije pojave Memoranduma Akademija je veoma snažno podržavala određene historiografske projekte koji su stajali na poziciji historijskog revizionizma. Među mnogim historičarima, ali i ostalim intelektualcima, koji su izbacivali stereotipna i mitska djela ipak treba izdvojiti dva imena upravo zbog tema koje su obrađivali kao i podrške koju su imali od SANU-a. Radi se o Vasiliju Krestiću i Veselinu Đuretiću. Ova dva historičara su o Drugom svjetskom ratu sredinom osamdesetih godina pisala sa dosta emotivnog naboja dajući u svojim analizama totalno drugačiju sliku onoga šta se događalo. Krestić je svoje argumente potkrepljivao literarnim fikcijama i neobjavljenim radovima dr. Ivana Ribara u želji dokazivanja stravičnog genocida nad Srbima koji su počinile ustaše (masovni zločini su se zaista i dogodili).[15] Kontekstualiziranje Krestićevih radova nudi nam sasvim jednostavan odgovor o razlozima takvog pisanja. Sijanje straha od Hrvata i homogenizacija Srba na tome strahu upravo kada je postajalo očito da će Hrvati nastojati ostvariti što bolju poziciju svog naroda pa možda čak težiti i nezavisnosti. U ovaj koncept se uklapa i dvotomno djelo Milana Bulajića «Ustaški zločini u Drugom svjetskom ratu» izašlo 1988. godine u Beogradu u izdanju izdavačke kuće «Rad». To je, također, bilo potrebno zbog događaja koji su se odigrali (nemiri na Kosovu 1981.) kao i onih koji su slijedili. Krestić je isforsirao dva stereotipa; Hrvati su genocidni-Srbi su naivni, i poručio da se treba izvući pouka. Početkom devedesetih godina 20.-tog stoljeća Krestić veoma žustro polemizira preko štampe o pravnim konceptima Hrvata i Srba u želji da i na taj način osnaži ideju kojoj je pripadao.[16] Također, akademik M. Bečković za Srbe u Hrvatskoj izriče jezivu rečenicu- «oni su ostatak zaklanog naroda», aludirajući upravo na Drugi svjetski rat i time šaljući snažnu poruku sunarodnjacima da je otpor, što će reći rat, neminovnost jer želja Hrvata za samostalnošću nije ništa drugo do obnova NDH.[17]
S druge strane V. Đuretić je izazvao veliku kontraverzu svojom knjigom «Saveznici i jugoslovenska ratna drama». Za razliku od Krestića on je otišao korak dalje i svojim djelom uzdrmao temeljne istine o Drugom svjetskom ratu koje su važile u bivšoj Jugoslaviji. Naime, ispitujući i proučavajući građu o ovoj temi Đuretić je «spoznavao» da se u Drugom svjetskom ratu, ustvari, odigravala srpska ratna drama u kojoj su Draža Mihailović i njegovi četnici imali pozitivnu ulogu a koju će komunisti, da bi naštetili srpskom narodu, učiniti negativnom.[18] Njegovo djelo je objavljeno 1985. godine i izazvalo je velike reakcije među jugoslavenskim historičarima. Pored podrške koju je dobio od srpskih krugova Đuretić je doživio i određene kritike. Ipak, svojim djelom je doprinio širenju četničke ideje među srpskom omladinom i time pomogao neočetničkom pokretu dajući mu legitimitet kao jedinom pravom srpskom izričaju u Drugom svjetskom ratu.
U čitavu ovu priču o potrebi «novog» tumačenja historije uključila se i Srpska pravoslavna crkva (SPC). SPC nije u javnosti ostavljala utisak organizacije koja podržava nacionalni program već na njega gleda sa određenim simpatijama koje su distancirane i apolitične. Može se reći da je njeno djelovanje dugo vremena bilo prikriveno i često na nivou pojedinačne akcije nekog od sveštenika. Primjer za to je jerej Mihailo V. Mikić iz Phoenixa (USA). On je već 1986. godine odštampao Memorandum SANU-a u Londonu i kako piše odštampan je za potrebe srpskih boraca na terenu, nacionalne srpske štampe i dijeljen je besplatno.[19] Inače o ulogama koje su imale SPC i Katolička crkva u stvaranju nacionalnih mitova veoma iscrpno govori Vjekoslav Perica.[20] On veoma znalački pokazuje kako je došlo do formiranja npr. Jasenovačkog mita i na koji način je SPC tome doprinijela. Kao snažnim sredstvom kojim će se utjecati na mase pokazalo se objavljivanje dokumenata koji govore o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu. Iako su ti dokumenti prožeti istinom i činjenicama može se istaći njihov prevashodni cilj a to je insistiranje na stereotipima o Drugima. Takav je slučaj sa dokumentom «Srpska crkva u Drugom svetskom ratu» koji je sačinjen 1947. godine i nalazi se u Arhivu Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve a 1990. godine je objavljen i priređen od strane episkopa Atanasija.[21] Ovaj dokument nudi uvid u teškoće i probleme sa kojima se suočavala SPC a koji su često bili tragični. Inače, episkop Atanasije od sredine osamdesetih godina veoma aktivno učestvuje u «buđenju naroda» svojim zapisima koji su se odnosili na područja Hrvatske i Kosova. Čitava ova aktivnost je ustvari trebala da u srpskom narodu, u prvom redu, probudi strah ističući da će se historija ponoviti. Iz toga straha, proizvedenog na stereotipima, mogle su iz ljudi izbaciti samo snažne emocije koje nisu navodile na dobro, naprotiv. Bezbroj je primjera koji to potvrđuju i smatram da se vrijedi osvrnuti na neke uratke koji čine da «probuđenom i osviještenom narodu» «krv provri u venama». U tom pogledu, ali i radi ilustracije, prenijeću poemu koja je svojevrsni predgovor Londonskom Memorandumu:
MAČ SE OŠTRI
nema bratstva nit će da ga bude
sa krvnikom što nam ime ništi,
lažno bratstvo skovano za lude,
srpsku savest progoni i tišti.
srpsko srce prepuno je rana,
bolna duša samo jade nosi,
stiglo vreme lišće pada s grana,
korov zgusno-mora da se kosi!
nije Srbin nikom dužan osto,
jer mu čojstvo srpski obraz krasi;
na megdanu od kada je posto,
ime srpsko niko da ugasi!...
naraštaji novi srpski stigli,
pa se bitka danonoćno vodi,
iz ropstva se vitezovi digli,
ruke šire-Boginji Slobodi!
mač se oštri s obe strane Drine,
srpska čaša gorčine je puna,
odjekuje pesma sa planine,
došlo vreme da se diže buna!
ne jauči pred krvnikom svojim,
i ne piši peticije đabe,
već se digni celim bićem tvojim,
i kuršumom-stresi svoje jade!
( Petar Munjas )
Možda se ustvari za ovaj klasični deseterac treba reći da izuzetno dobro reprezentira ukupnu težnju umjetničkog, kulturnog, političkog i naučnog srpskog establišmenta u periodu nestajanja zajedničke domovine Južnih Slavena.
U jednom izuzetno burnom vremenu, koje je svom svojom žestinom dotaklo i protreslo našu generaciju, dogodilo se i svojevrsno preoblačenje prošlosti, odnosno revival pojava koje nisu uopće pozitivno-revivalističke. Dok je čitav svijet devedesetih godina 20. stoljeća živio pod dojmom sloma komunizma i uživljavao se u ponovno uskrsnuće hippy pokreta (dobar predstavnik je grad Seatlle i njegova grunge kultura koja je veoma brzo postala dominirajuća u čitavom svijetu) na južnoslavenskom podneblju hipicima su postali Draža Mihailović i Ante Pavelić.
Može se sasvim jasno kazati da je u ovome periodu u bivšoj Jugoslaviji sve bilo pod lupom i sve je bilo istina onoliko koliko je bilo i laž. Činjenice su izvrtane i proglašavane neutemeljenim ali su, također, i konstruirane sa ciljem da traju vječno. Sve je bilo pod upitnikom i čitav period socijalističke Jugoslavije se morao nanovo objasniti jer je od strane vladajuće kaste, znači KPJ-u (SKJ), taj period bio ustrojen na orvelovski način, što bi rekli protivnici od kojih je većina upravo gradila taj sistem. Veliki brat je sve držao pod svojim nadzorom!
Obzirom da naslov implicira sasvim konkretne zaključke osvrnuću se sa samo nekoliko rečenica na povezanost ova tri pojma u naslovu članka i to u slučaju velikosrpske ideje i njenog odnosa spram Bosne i Hercegovine. Veoma je širok spektar tema iz prošlosti koje su iskorištene kod Srba u svrhu mitologizacije a time i idealizacije vlastite prošlosti. Također, stereotipno prikazivanje drugih (prvenstveno južnoslavenskih naroda i Albanaca ali ne samo njih) je mitovima samo pojačavalo dejstvo i činili ih vitalnijim. U srpskom slučaju temeljni mit oko kojega su izrastali i oko kojega su građeni ostali bio je i ostao Kosovski mit sa svim svojim funkcionalnim ciklusima.[22] U suštini se sve vrti oko borbe pravoslavlja (ali srpskog) protiv islama. Može se reći da se u njemu veoma zorno oslikava mit o predziđu, knez Lazar, naime, brani vaskoliko hrišćanstvo od najezde divljih Turaka. U ovu priču su se uklopili i svoj doprinos dali i srpski orijentalisti koji su od 1980. godine radili na dehumanizaciji muslimanskog stanovništva bivše Jugoslavije kao i islamskog učenja i time olakšavali činjenje genocida.[23]
Kada se govori o mitovima koji su izrasli iz Drugog svjetskog rata također imamo jedan koji dominira i opisuje onu sliku koja treba biti generalna o događanjima među Južnim Slavenima ali i o njihovim karakterima. To je Jasenovački mit. Njegovom eksploatacijom u posljednjim decenijama 20. stoljeća se željelo onemogućiti bilo kakvo slobodarsko djelovanje, u prvo redu hrvatskih intelektualaca i političara, jer je te težnje i težnje ustaša u Drugom svjetskom ratu stavljao u istu ravan.[24] Ustvari, Jasenovačkim mitom se isticala mogućnost ponavljanja istog zločina na isti način što je i stereotip sam po sebi. Iako je svom svojom snagom ovaj mit antihrvatski u njemu se također daje slika Bošnjaka kao srpskih neprijatelja i odanih pristaša ustaškog režima.
Čitav kompleks mitova unutar srpskog naroda je izrastao u jedan jedinstveni u onim krajnjim mitološkim odrazima koji su govorili o jedinstvu srpskog naroda, svih, i živih i mrtvih. Svoje mjesto su, u takvoj interpretaciji, našli i mitovi iz Drugog svjetskog rata. I oni su imali svoju psihološku i funkcionalnu stranu, svoj teorijski uklon i praktičnu primjenu. Ovaj članak je dao tek malehni pregled manjeg dijela tih mitova kao i autora koji su ih gradili i na njima istrajavali. U osnovi, puno je veći broj mit-makera kao i mitova a ako bi se vršila analiza tih procesa kod svih naroda koji su nastanjivali bivšu Jugoslaviju rezultat bi bio vjerovatno ogromna knjiga. U svakom slučaju, istraživanje ovog i ovakvih problema bi nam ponudilo dosta dublju spoznaju dešavanja na jugoistoku Evrope u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća. Stoga se nadam da će i biti istraženi.
[1] Intervju objavljen u DUGI 16. 07. 1993. godine, u: Srbi o Srbima(jesmo li čudovišta), CID, biblioteka Svjedočanstva, Sarajevo 2001, str 347-359
[2] Ovdje mislim na produkciju sa apokaliptičnim temama koje su biblijsko-religijske (Armageddon, The Passion), novovremeno-historijske (Titanic, Pearl Harbour) i svevremenske (trilogija Lord of the rings, Tomb Raider, Harry Potter)
[3] Mali noćni razgovori (Ključno pitanje za BiH je kako stvoriti Bosance, interview sa D. Jovićem, uradila B.Mihajlović), http://www.danas.org/article/2005/03/06
[4] L. Perović, Teško breme odgovornosti (interview uradili D. Ilić i P. Brebanović), REČ br.62, Beograd 2001, str. 83-90
[5] Z. Obrenović, Raspad Jugoslavije i nespremnost srpske elite na izazove raspada, 147.91.230.48/ifdt/izdanja/casopisi/ifdt/VI/d31/document
[6] N.Ahmetašević, I riječima su ubijali (izvodi iz magistarskog rada prevedeni sa engleskog; Killing with words, shooting from screens, violation of basic human rights through the political propaganda and use hate speech in Serbia, Croatia, BiH; rađen u okviru. European Master Degree in Human Rights and Democratization in South-East Europe; Univerzitet Sarajevo-Univerzitet Bologna, Italia), http://odjek.ba/index.php?broj=02&id=35
[7] U.Vlaisavljević, Etnički identitet i rat, htpp://odjek.ba/indeks.php?broj=04&id=01
[8] N.Ahmetašević, I riječima su ubijali…
[9] M. Kovač, Dobrica Ćosić-glavna narikača, Srbi o Srbima (jesmo li čudovišta),CID, biblioteka Svjedočansta, Sarajevo 2001, str.212-213
[10] M. Kovač, Ruganje demokraciji, Srbi o …, str.192-193
[11] D. Žunić, Teorija i metafora (sociološko-književna hermenautika i razumevanje raspada), 147.91.230.48/ifdt/izdanja/casopisi/ifdt/VI/d28/document
[12] Roman se štampao u nekoliko izdanja , prvi put 1980. godine
[13] P. Jelović, Marksističke papazjanije, Dom i svijet, broj 387, Zagreb 2002, str.3
[14] H. Yahya, Tajna ruka u Bosni, nema izdavača i godine izdanja, str. 59
[15] O Memorandumu SANU-a, Srbi o Srbima, str.323-332
[16] O. Milosavljević, Nacionalizam u službi politike moći (tri kontroverze u shvatanjima srpskih intelektualaca početkom i krajem 20. veka), http://www.komunikacija.org.yu/komunikacija/casopisi/sociologija/XLI_2/d003/document
[17] N. Popov, Srpski populizam – od margine do dominantne pojave, http://www.komunikacija.org.yu/komunikacija/casopisi/nspm/1-2/d002/document
[18] LJ. Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, biblioteka Povijesna istraživanja, Školska knjiga, Zagreb 1987.,str. 399-442
[19] O Memorandumu…, str.327
[20] V. Perica, Uloga crkava u konstrukciji državotvornih mitova Hrvatske i Srbije. u: Historijski mitovi na Balkanu. Zbornik radova. (gl. urednik Husnija Kamberović), Sarajevo: Institut za istoriju, 2003., 201-221
[21] Srpska Crkva u Drugom Svetskom ratu, http://www.rastko.org.yu/istorija/spc_dsvr_c.html
[22] M. Knežević, Ciklusi Kosovskog mita, http://www.komunikacija.org.yu/komunikacija/casopisi/nspm/3-4/d008/document
[23] N. Cigar, Serbia’s Orientalists and Islam: Making genocide intellectually respectable, Islamic Quaterly, vol. XXXVIII No. 3, (Third Quarter, 1994) pp. 147-170
[24] LJ. Antić, Hrvatska politika u 20. stoljeću, http://www.matica.hr/HRRevija01.nsf/AllWebDocs/HRVATSKAPOLITIKA